Petar i Aleksandra Jelić: Sve najgore što je moglo da se dogodi - dogodilo nam se, čega da se plašimo

Autor:

11.08.2018 19:23

Foto:

Foto:



Pošto im je preminuo prvi sin Viktor, gitarista YU grupe i njegova supruga, profesorka muzike, odlučili su da daju sve od sebe kako bi drugom nasledniku obezbedili maksimalne uslove za lečenje, zbog čega su se odselili u Švedsku

U želji da omoguće što bolje uslove za odrastanje i negu dvoipogodišnjeg sina Vuka, gitarista YU grupe Petar Jelić (45) i njegova supruga Aleksandra (36) odselili su se u Švedsku. Vuk je prvih godinu dana života gotovo neprekidno proveo u bolnici, imao je osam operacija kako bi se njegovo zdravstveno stanje stabilizovalo. Poslednjih godinu i po Petar i Aleksandra svu pažnju usmeravaju na sinovljevu rehabilitaciju.

Frontmen “YU grupe” Žika Jelić povređen u saobraćajnoj nesreći

- Prošlog leta na moru shvatili smo da imamo i želju i obavezu da učinimo sve što možemo da za Vuka napravimo što bolje uslove za budućnost, i da ne treba da se ograničavamo samo na našu zemlju. Nikad nismo razmišljali da odemo iz Srbije, ali sad se javila potreba da to uradimo kako bi naš sin dobio odgovarajuću medicinsku negu - otkriva Petar Jelić. - Švedska nam je bila prvi izbor zbog sjajnog socijalno-medicinskog programa, veoma humanog, koji se ne oslanja na savest pojedinca nego na dobro osmišljen sistem. Tamo imamo i mnogo prijatelja, što je uvek olakšavajuća okolnost, pa smo polako počeli da stvaramo uslove za dolazak. Oko Nove godine prijatelj nam je javio da se u internacionalnoj školi traži profesor muzike, Aleksandra je aplicirala, dobila posao i za četiri dana se spakovala i otputovala. Vuk i ja smo ostali u Srbiji još mesec, dok nismo sredili sve stvari, pa smo joj se i mi pridružili u Ešilstuni, manjem gradu udaljenom stotinak kilometara od Stokholma.

Petar i Aleksandra su morali da vode bitku za život svog deteta jer je Vuk pravo iz porodilišta, nekoliko sati po rođenju, prebačen u Institut za majku i dete, gde je na intenzivnoj nezi proveo skoro mesec.

- Bila je to svakodnevna borba, doktori i medicinsko osoblje uradili su lavovski deo posla. Vukove oči smo uspeli da vidimo dvadeset drugog dana od rođenja, tek tada ih je otvorio, dok smo mu glas čuli tri dana kasnije - priseća se Aleksandra. - Obilazili smo ga nekoliko puta dnevno, stalno smo mu pevali, a bio je dogovor da u bolnicu moramo da dolazimo nasmejani. Bila je to Petrova parola, jer ja prvih sedam dana nisam bila u stanju da ga vidim, bilo mi je vrlo teško pošto prognoze nisu bile dobre. Ostajala bih u kolima i plakala sve vreme dok se Petar ne bi vratio s odeljenja. Posle nedelju dana rekla sam sebi da ne mogu više tako i da to mora da se promeni. Petar je insistirao na tome da Vuk treba da zna samo za ono što mu mi roditelji nudimo, i da to ne smeju biti suze i strah, nego samo optimizam, ljubav i pozitivna energija. I to je u tom trenutku za njega bio život, ono što smo mu mi pružali u tih nekoliko sati koliko smo s njim provodili u bolnici dok je bio na aparatima. S tom snagom i energijom počeli smo da dajemo snagu i njemu, a osoblje, koje nam je dozvolilo da ga posećujemo i nekoliko puta tokom dana i noći, posle nekog vremena primetilo je da se Vukovo stanje vidno popravlja kad smo mi tamo, što je bio pokazatelj da radimo pravu stvar. Kad je ojačao i kad su mi rekli da ćemo zajedno boraviti na Odeljenju za neonatologiju, za mene je to bilo čudo, koje sa sobom nosi veliku sreću, ali i veliki strah, pošto niko nije mogao da garantuje kako će se naš boravak u bilnici završiti.

UNUTRAŠNJA SNAGA

Vuk je, pokazalo se, veliki borac. Trećeg dana života imao je izliv krvi u mozak četvrtog stepena, a lekari su tokom prvih godinu dana, koje su Petar i Aleksandra s malim pauzama s njim proveli u bolnici, nastojali da saniraju posledice.

Žika, Dragi i Petar Jelić: Muzika je istinski užitak

- Imao je osam operacija, a izvukla ga je doktorka Mirjana Raičević, načelnica Odeljenja neurohirurgije u Dečjoj bolnici u Tiršovoj. Zahvaljujući njoj Vuk više neće biti biljka - ističe Petar. - Kad je napokon izašao iz bolnice, bio je poput novorođenčeta, bez tonusa mišića pošto je godinu ležao samo na jednoj strani. Sad se suočavamo s potpuno drugačijim izazovima. Kad se beba razvija na prirodan način, tačno se zna kad počinje da vidi ruke, kad da prati stvari oko sebe, da diže noge, da puzi. Vuk je sve preskočio, kod njega to nije moglo da se dogodi prirodnim putem. To su okidači koje mi moramo određenim stimulacijama da pokrenemo, što je mnogo teži put nego kad sve ide uobičajeno. Sada radimo na stimulaciji svih šest čula, kao i motorike, ne bismo li pokrenuli senzacije koje će biti stimulativne za njegov mozak, da počne polako da prisvaja stvari.

Petar je svestan da će borba za Vukovo zdravlje trajati do kraja njegovog života.

- Do sada smo izuzetno napredovali. U međuvremenu, kao i kod svih kad se dese neke ekstremne situacije u životu, tragali smo za ekstremnim rešenjima, jer se jednostavnim potezima tako nešto ne može rešavati. Počeli smo da tražimo na svim stranama sveta ljude, tretmane i tehnike koji bi mogli da budu korisni. Tako smo došli do Instituta za ljudski potencijal u Filadelfiji, čiji je osnivač Glen Doman, koji je ceo život posvetio upravo deci s povredom mozga. Nebitno je koja je vrsta povrede, simptomi su uglavnom uvek isti. Išli smo u Italiju na seminare njegovog Instituta, a njegovi saradnici dolaze u Srbiju u oktobru, da predstave rad Instututa, pa će mnogi roditelji iz regiona, čija deca imaju slične probleme, imati prilike da se sa njime upoznaju. Poenta je da su roditelji najbolji doktori za dete, i obučavaju se da sami pomažu svojoj deci. Prošli smo obuku i počeli naučeno da primenjujemo, uz ono što smo otkrili u Zavodu za rehabilitaciju u Sokobanjskoj s našim doktorima.

NEPROLAZNA BOL

Borba za Vuka nije bila jedino ogromno iskušenje sa kojim su se suočili. Tri godine pre Vukovog rođenja Petar i Aleksandra su izgubili bebu, sin Viktor preminuo je pet dana po rođenju.

- Ne znamo zbog čega se to događa našoj deci, a nadamo se da će medicina uspeti da utvrdi. I pored svih analiza i istraživanja koje smo pokušali da sprovedemo, nismo u našoj zemlji dobili zadovoljavajuće odgovore, što je strašno - jasan je Petar. - To je takođe bitan razlog koji je uticao da se odlučimo na odlazak, jer želimo da saznamo uzrok, a imamo i veoma jaku želju da dobijemo još dece. Sumnja se na retko oboljenje, do sada je zabeleženo oko 300 slučajeva u svetu, nijedan kod nas, i samo 50 u poslednjih pola veka. Stručnjaci se trude da utvrde razloge, a kod nas postoji osnovana sumnja da je u pitanju to oboljenje. Budući da smo izgubili jedno dete, a sad imamo Vuka za čiji život smo uspeli da se izborimo, i to samo zato što smo bili u privatnoj bolnici i prošli isto iskustvo s prvom bebom, želimo da znamo o čemu je reč. Kad smo ostali bez Viktora, nije sprovedeno nijedno istraživanje. Objašnjenje je bilo da je to nesrećan slučaj, zvanična izjava je bila da je povratio u snu i ugušio se, a to je zapravo bila posledica slabosti organizma, krajnja i fatalna, a ne uzrok zbog kog je umro. Kad se sve to izdešavalo, bili smo svesni da treba da uložimo svu moguću snagu da mi preživimo i steknemo uslove da možemo da nastavimo dalje. Koncentrisali smo se na to da prvo preživimo, da nastavimo da dišemo, pa onda polako krenemo dalje.

VRAĆANJE OSMEHA

Aleksandra naglašava koliko im je bilo važno da se otkriju razlozi zbog čega im se sve to dogodilo sa oba deteta.

- Kad sam prvi put postala majka, doktori su mi dali da potpišem papir da dete živo napušta bolnicu i ostale formalnosti, a morali smo to da učinimo kako bismo ga prebacili u Institut za majku i dete. Meni kao majci stavili su teret na dušu da mi je dete u bolnici umrlo kao nesrećan slučaj i s time sam morala da živim tri godine. Posle je bilo bitno da vratimo radost i osmehe na lica, da bismo nastavili dalje. Onda smo dobili Vuka i sa njim već prve noći započeli borbu za život. Nekoliko sati posle njegovog rođenja primetili smo da poprima čudnu boju kože, način disanja bio je isti kao kod Viktora. Prepoznali smo simptome i odmah reagovali, i uspeli smo da ga spasemo. Bilo je to otrežnjenje, postali smo svesni da postoji problem koji treba da se otkrije, a ne nesrećan slučaj. Ta situacija, kolikogod bila teška i strašna, jer se dešava već drugi put, nudila je odgovarajuće odgovore.

Posle svega oboje ističu da više nemaju nikakvog straha. Petar kaže da su izvukli mnoge pouke iz onoga kroz šta su prošli.

- Sve najgore što je moglo da se dogodi - dogodilo nam se. Umrlo nam je prvo dete, drugo se jedva izborilo za život i ostale su posledice koje se trudimo da prevaziđemo. Čega da se plašimo? Iz svega smo naučili da u životu ne možeš uvek da kontrolišeš kako će se stvari dešavati. Mnoge od njih jesu posledica tvojih odluka, koje možeš da preispituješ i zaključuješ šta je bilo dobro, a šta ne. Ali postoje i trenuci kad dešavanja nemaju apsolutno nikakve veze s tobom, jednostavno se dogode. Važno je da to prihvatiš. Onda je tvoja samo odluka kako ćeš se postaviti u odnosu na to što se desilo. Mi smo to shvatili na sahrani prvog sina i obećali sebi da on neće biti naš kraj nego naš početak, a nažalost neće biti s nama da se raduje celom životu. I rešili smo da je osmeh najbitnija stvar na svetu, da je to kako se ti osećaš i koju energiju širiš, kako se postavljaš prema ljudima, svom poslu, prirodi, okolini, prema svemu, nešto što tebe definiše. Ne određuje te ono što ti se desilo, nego kako si se postavio u odnosu na to što ti se desilo. U jednom momentu život će se svakako završiti, ali ne moram ja da odustajem pre kraja. Jedino je bitno da budeš srećan, a svako mora u sebi da pronađe šta je to što ga čini srećnim. Za nekog je to milion dolara, za drugog milion poljubaca ili zagrljaja, ili milion davanja. Shvatio sam da što više iskušenja prolaziš, zapravo imaš priliku da napreduješ, to te natera da iz sebe izvučeš maksimum. Što je teža stvar, ako je preživiš i prevaziđeš, postaneš bolji. Ne treba da je zaboraviš nego da je smestiš na ono mesto u svom srcu i glavi gde će ona biti zauvek, i da naučiš da živiš s njom. Veoma je važno da posle svega toga naučiš i da voliš još više. Nama je pomogla samo ljubav - ubeđen je Petar.

Žika i Dragi Jelić: Sloboda s mirisom benzina i rokenrola

Oboje se nadaju da će medicina uspeti da otkrije o kakvom se oboljenju kod njihovog sina radi, te da će njihovo iskustvo pomoći roditeljima čija deca imaju slične poteškoće. Uprkos svemu, nastoje da ne zapostave svoje profesionalne obaveze. Njihova muzička škola “Kulturno sklonište” u Novom Sadu i dalje radi, Petar svira u YU grupi i svom bendu “Rakila”, a od septembra će i on biti profesor u školi u kojoj Aleksandra već predaje.

Објава коју дели Petar Jelic (@jelicp) дана 6. Дец 2015. у 9:00 PST

- Dok je Aleksandra radila, uspeo sam da, pored kompletne brige o Vuku, nađem vremena da pratim šta se dešava u našoj školi. Nastavio sam i da ispunjavam brojne obaveze u YU grupi. Naš život je trenutno potpuno organizovani haos, imamo školu u jednom, dva benda u drugom, a živimo u trećem gradu, u drugoj državi, i sve funkcioniše sjajno. Najvažnije nam je da Vuk sada izgleda fantastično, da je on jedno nasmejano dete, jer smo to uspeli da mu prenesemo. Sve je u stavu, ostalo je samo forma.