Aleksandar Kukolj: Džudista u Zemlji izlazećeg sunca

Autor:

25.08.2017 19:00

Foto:

Foto:



Džudista koji je nedavno Srbiji doneo prvo evropsko zlato u ovom sportu prve dane jula proveo je u prestonici Japana, trenirao u najstarijem džudo univerzitetu, jedva odolevao ukusnim trouglićima od pirinča, ostao bez daha obilazeći drevne hramove i bez ljutnje odustao od šopinga jer mu japanski XL apsolutno ne paše

Posle prvenstva u Kini na kom sam učestvovao početkom leta zaputio sam se u Japan, gde sam ostao dve nedelje. Bio sam smešten u Tokiju, u kom sam i pre boravio u nekoliko navrata. Ranije su povod mog odlaska u japansku prestonicu bila takmičenja, što mi je ostavljalo vrlo malo vremena za obilazak. Sada to nije bio slučaj, već sam trenirao u tamošnjem džudo univerzitetu, a ostao sam duplo duže nego prethodnih puta, te je bilo prilike i za bolje upoznavanje kako grada, tako i ljudi.

Hram džudoa

Zajedno sa dva druga, koji su krenuli sa mnom, smestio sam se na Univerzitetu Kodokan, jednom od najstarijih te vrste u svetu, koji se nalazi u elitnom delu prestonice, pored hotela “Tokyo Dome”. Taj univerzitet je, uz pomoć svojih sledbenika, krajem devetnaestog veka osnovao tvorac džudoa Džigoro Kano. U početku je to bila mala sala za vežbanje sa nekoliko starih strunjača, a danas je to velelepna zgrada od osam spratova u centru Tokija gde se nalaze na desetine sala za treniranje. Kodokan je “sveto” mesto kada je džudo u pitanju, no smeštaj u njemu je vrlo, vrlo skroman, pravi samurajski. Bilo mi je čudno da se nakon Kine, gde sam odseo u hotelu sa pet zvezdica, nađem u dvadesetokrevetnoj spavaonici u Japanu, ali navikao sam se brzo. Sve je to normalno kada se čovek bavi sportom.

Trouglasti zalogajčići

Sve vreme boravka bio sam u društvu ljudi koji se bave istim sportom kao i ja, i svi smo želeli da se što bolje upoznamo sa tradicijom vezanom za njega. Ne znam koliko drugima to može da bude interesantno, ali meni svakako jeste bilo zanimljivo što se u Kodokanu pre svakog treninga svi kupaju i peru zube. Toliko vođenja računa o higijeni nigde nisam video, i to me je baš fasciniralo. Neverovatno su čisti i pedantni.
Na meniju smo uvek imali pirinač “grupisan” u trougliće, natopljen nekim japanskim sosom, koji je fenomenalan. Bilo me je sramota da pojedem koliko sam želeo, pa sam obično uzimao po jedan trouglić, najviše dva.

Radno vreme

Tokom šetnji gradom primetio sam da na vratima mnogih restorana stoji da je radno vreme od 7.00 do 23.00 h, a nedeljom i praznicima od 7.30 do 23.00. Dakle, ozbiljno kraće radno vreme tokom neradnih dana, celih pola sata! Nekako sam to prihvatio i objasnio činjenicom da su Japanci veoma vredni, pedantni i odgovorni, ali kada sam na vratima banke video da je otvorena od 06.00 do 26.00 h (!), ništa mi nije bilo jasno.

Spartanska disciplina

Kad se čoveku ukaže prilika da dve nedelje provede na Kodokanu, podrazumeva se da će po ceo dan da živi sportski i ide na treninge. Tako je bilo i sa mnom. Na pamet mi nije padalo da uveče izađem negde i proverim kako se ljudi tamo zabavljaju. Ne zato što me to ne zanima, već što od treninga za tako nešto nisam imao snage. Mada verujem da je u takvom jednom gradu i noćni život uzbudljiv.


Svi koji dolaze na Kodokan su maksimalno posvećeni džudou, toliko da sam i sam ostao iznenađen. Rade iz istinske ljubavi, ma koliko im treninzi i borbe bili teški. Poređenja radi, na univerzitetu, gde većinu boraca ne čine takmičari na visokom nivou, na svakom treningu se radi više od dvadeset borbi, dok je za evropska shvatanja trening sa osam borbi sjajan, a na takmičenjima ih najčešće imamo pet-šest. Kada neki od boraca kasni, a uvek je to iz nekog opravdanog razloga, obično zbog predavanja, trči da stigne što pre, makar došao i na samo pola sata. Ja sam ipak stigao iz zemlje gde je u takvim situacijama normalno da se ljudi pozovu na opravdan razlog i propuste čitav trening, pa sam se iskreno čudio.

Šmek starog Japana

U danu odmora obišao sam najživopisniji deo grada Ašakušu, u kome se nalazi jedan od najvažnijih drevnih hramova Ašakuša Kanon. Tu je smešten i Sensodži, najstariji budistički hram prestonice, podignut u čast boginje milosti. U Ašakuši je sačuvana atmosfera starog Japana, i mislim da nju prvo treba posetiti u Tokiju. Toliko toga “japanskog” na jednom mestu teško da se drugde može videti, počev od ogromne pijace na kojoj se prodaju najrazličitiji suveniri i hrana, sve do spomenika, fontane želja.

Nevolje sa merama

U Tokiju sam uglavnom kupovao hranu, koja je, mogu vam reći, prilično dobra, a uz to i dostupna po pristojnim cenama. Jela su mi se dopala, baš kao i način na koji se ljudi tamo oblače. Veoma su uredni, obično u odelima, zaista ostavljaju utisak da vode računa o sebi. Prodavnice im spolja izgledaju kao kod nas kineske radnje. Sve je načičkano, nabacano, šljašte reklame i etikete sa cenama, ali tek kada uđe unutra, čovek shvati kako se tu krije dosta lepih odevnih komada. Nažalost, ono što je kod njih označeno kao XL, ja sa svojih metar i devedeset četiri ne mogu da navučem na sebe. Kada sam uvideo da je svuda tako, nestao je moj entuzijazam za šopingom pa više ništa nisam ni gledao.

Tokio trivija

- Grad ima najveću riblju pijacu na svetu, koja se nalazi u samom centru, i na njoj se svakodnevno proda oko dve hiljade tona ribe.
- Poklanjanje voća je čest običaj u Japanu, a lubenice spadaju u najskuplje voćke, posebno ako su savršeno okrugle, i tada im cena dostiže i po nekoliko stotina dolara.

Ne propustiti

Meidži je svetilište podignuto u sećanje na cara dinastije Meidži i njegovu suprugu, caricu Šoken. U njemu mnogi Japanci i danas odaju počast tom vladaru.

Maja Gašić

Autor