Velika ispovest Moke Slavnića: Još se ložim na sirotinjske stvari

Autor:

31.07.2021 16:30

Foto:

Foto:

U ekskluzivnom intervjuu za Gloriju legendarni košarkaš Zoran Moka Slavnić otkriva zašto se povukao iz javnosti, kako najzad uživa u onome za šta ranije nije imao vremena i zbog čega je teško preživeo neuspeh reprezentacije Srbije u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju



Kako je poznat kao osoba koja retko daje intervjue i poslednjih godina izbegava pojavljivanje u javnosti po svaku cenu, svaki susret sa legendarnim košarkašem i trenerom Zoranom Mokom Slavnićem (72) predstavlja pravu privilegiju. Na iznenađenje cele redakcije Glorije, ovog puta je pristao na intervju iz prve. Posle samo nekoliko minuta razgovora, lako smo se dogovorili da se nađemo u jednom arapskom restoranu na Dorćolu, iza ćoška kuće u kojoj živi već godinama.

Pročitajte i Najjači utisak legendarnog košarkaša - Mislio sam da će mi mozak eksplodirati!

Profimedia

 

Ekscentrični genije, kako su ga nazvali Španci, koga je FIBA još pre tri decenije uvrstila u pedeset najboljih igrača sveta, otkriva da od 2007. ne radi. Tada je ostvario najveću želju u životu, da bude selektor svoje zemlje.

- Nažalost, san je ubrzo postao noćna mora, jer smo vrlo brzo ispali, još u prvoj fazi Evropskog prvenstva. Nismo napravili očekivani rezultat - kaže Moka, čija je selektorska karijera trajala nepuna četiri meseca.

Za debakl košarkaša, koji nisu uspeli da se plasiraju na Olimpijske igre u Tokiju, kaže da je “sve bilo čudno i loše”.

- Namestilo se. Kad su Italijani, koji i nisu toliko poznati, došli bez tri glavna igrača, naravno da su svi očekivali da ćemo ih pobediti. Nisam napravio rezultat na Evropskom prvenstvu kao selektor, ali bih dao tri ili pet evropskih prvenstava za jedne olimpijske igre. Ovo je debakl i trebalo bi da ljudi podnesu ostavke, ako iole imaju morala i hrabrosti. Niko zbog toga neće ići u zatvor, a sport će i dalje da živi u ovoj zemlji. Dosta teško mi je sve to palo, sportski sam čovek, košarka mi je na prvom mestu, svi ostali sportovi na drugom. Završilo se tako kako jeste, i to na domaćem terenu. Sportisti znaju šta ih čeka u životu, borba, znoj, takmičenje, ako nisi sposoban da se boriš, nisi tog mentalnog spoja, zalutao si. Nije u sportu uvek važno pobediti, važno je dati sve od sebe, onda te ljudi prepoznaju. Ovog puta se to nije desilo.

Marina zvana hrabrost

Najbolji srpski trener trenutno je Marina Maljković jer “ima više onih stvari nego muškarac”, tvrdi Moka.

- Fasciniran sam njenom filozofijom, idejama i kreativnošću, što nismo videli na klupi muške selekcije. Selektor je miran čovek koji ništa ne menja, i ne bih više o njemu. Otežali smo sebi dalje puteve u svim drugim kvalifikacijama, ali mi smo zemlja koja se u tranziciji najbolje snašla skoro u svemu, u sportu sigurno. Verujem da ćemo se i ovog puta izvući, da ćemo i dalje biti neki važeći faktor u košarci, da je ovo bio samo kiks i da ćemo nastaviti s dobrim rezultatima.

Pročitajte i Vlade Divac - Suze i smeh košarkaških asova (foto)

Jakov Simović/Gloria

 

Povratak Željka Obradovića u Partizan prokomentarisao je u svom stilu.

- Svako koga sam trenirao a on posle postao trener kod mene ima amnestiju od kritike. Ako nemam šta lepo da kažem, neću reći ništa ružno. Globalno, to je dobro za košarku, ponovo će biti rivaliteta između Partizana i Crvene zvezde, nadam se na onom nivou kao što je bilo nekad, i to će ublažiti ovaj debakl reprezentacije. Ipak se i ovde kod nas igra dobra košarka, gledaćemo naše igrače, biće i veće interesovanje publike.

Pravila fafanfufera

Legendarni plejmejker, koji je sa reprezentacijom osvojio zlatne medalje na olimpijadi, svetskim i evropskim prvenstvima, ističe da je košarka sada znatno drugačija nego u vreme kad je on bio pod obručima.

- Svako vreme ima svoje heroje, sve što je vruhunsko ide napred. Moja generacija išla je dvadeset godina unapred, a posle su nas nasledili Paspalj, Divac, Đorđević, Danilović, koji su takođe imali veliku ulogu. Nažalost, poslednjih godina u košarci je sve manje kreacije i lepote, čak i u čuvenoj NBA ligi, u kojoj sada igra više od sto igrača iz Evrope, što je nekad bilo nezamislivo. I sve je manje zvezda, poneka se pojavi. Prave su Majkl Džordan, Lebron Džejms i Kobi Brajant, ima i drugih fantastičnih, ali su njih trojica vrh, kao Pele, Maradona i Krojf u fudbalu. Promena pravila primorala je igrače da se igra brže, napad traje 24 umesto 30 sekundi i prirodno je da moraš da ubrzaš kako bi loptu šutnuo više puta.

Iako je bio talentovan za brojne sportove, pre svega fudbal, zaljubio se u košarku, a izgled i visina od 180 santimetara naterali su ga da na terenu bude još borbeniji i srčaniji.

- Košarkom sam se “zarazio” još ’61, kad je na Beogradskom sajmu igrano Evropsko prvenstvo. Rekao sam sebi da moram da idem među ove visoke, pa šta bude, iako je visina, uz snagu i brzinu, presudna. Pomislio sam da um caruje, a snaga klade valja. Okolnosti, blizina Kalemegdana i Zvezdinih terena takođe su bili važni da se opredelim za košarku. Imao sam sreću da igram sa Ćosićem, Kićanovićem, Dalipagićem, Delibašićem, Jerkovim, Radovanovićem, Simonovićem. Koliko moraš da budeš srećan da se rodiš u takvoj generaciji? Deset godina su nas zvali kaznena ekspedicija., a meni je u reprezentaciji nadimak bio žilavi Škot, jer se nikad ne predajem. Sa 180 santimetara gotovo i da nisam postojao na terenu, i još da sam se lako predavao, šta bih onda uradio? Takvih je bilo na stotine, mnogo boljih i snažnijih tehničara od mene, ali nisu umeli da realizuju na pravi način. I danas mi je neverovatno da mi je vek prošao u igri i da mi je za to još neko i plaćao. Uživao sam i to se videlo, a najveći idol mi je bio fudbaler Dragoslav Šekularac, mada nismo bili mnogo slični. On je umeo da se zabavlja i bilo ga je baš briga za rezultat, a ja sam uvek išao na pobedu.

Pročitajte i Zavirite u velelepnu vilu košarkaške legende Majkla Džordana

Jakov Simović/Gloria

 

Priznaje da već godinama ne trenira i da mu je cilj da mu svaki dan bude lep.

- Sad uživam u životu. Trudim se da nadoknadim sve ono što nisam uspeo da uradim dok sam bio igrač i trener, jer je tempo takav da jednostavno ne možeš sve da postigneš. Ali nije mi nimalo žao, jer je sport bio moj život. Ne umem da gluvarim, stalno sam aktivan, ponekad mi čak nedostaju sati da završim sve ono što sam smislio. Pravi sam televizoman, osim sportova, pratim i serije, ali ne meksičke i španske, nego naše, jer izuzetno cenim domaće glumce. Igram i kladionicu, to mi je velika pasija, što samo potvrđuje da se još nisam predao. Jednostavno, volim da se takmičim i pobeđujem. Uplatim tiket od 500 dinara i čekam da li ću da dobijem. Koga je briga za pare, bitno mi je samo da sam pobedio. Najčešće pronalazim neke divlje lige gde se daju golovi, velšku, irsku, treću i četvrtu austrijsku, švedsku... Volim da istražujem, a radost pobede je nemerljiva.

U životu je sve radio srcem, vodile su ga emocije, a ne novac.

- Radničko sam dete, otac Milivoje bio je šofer, majka Katarina domaćica, ali za mene kinta nije toliko bitna u životu, mada je najčešće obrnuto kad odrastete u takvom okruženju. Još se ložim na emotivne i sirotinjske stvari, a tako mi je išla i karijera, trenirao sam uglavnom velike klubove koji su se borili za opstanak. Kad ostaneš u ligi, slavlje je duplo veće nego kad postaneš prvak zemlje. Sirotinja voli, i to je jedini način kad može da bude srećna. Jedan moj pokojni drug nazvao me je fafanfufer, taj izmišljeni termin trebalo bi da ilustruje životinju koja ima pola dlaku, a pola perje. Ponekad se osećam kao podvojena ličnost, da mi je pola tela od najfinijeg kristala koji lako puca, a pola pravi ubica. I nikad se ne predajem. Najvažniji su mi zdravlje i ljubav. Uostalom, ljubav je najveća pokretačka snaga planete - zaključuje Moka. 

Komentari. (0)

Loading