Dušica Jakovljević: Sveću za sreću omiljenog kluba

Autor:

12.11.2017 22:42

Foto:

Foto:



Uoči svake važne utakmice svog omiljenog kluba Crvene zvezde novinarka i TV voditeljka odlazi u crkvu kako bi se pomolila za uspeh crveno-belih

Možda će samo strasni navijači Crvene zvezde razumeti potrebu novinarke i voditeljke TV Pink Dušice Jakovljević (36) da na dan kad ovaj klub igra važnu utakmicu ode u crkvu i zapali sveću. To je učinila i nedavno kad je u Beogradu gostovao londonski Arsenal. Iako nije bila jedina koja se tog dana molila za uspeh crveno-belih, jedna je od retkih žena koja duboko pati kad zbog posla propusti šansu da ode na stadion “Rajko Mitić”, nekadašnju “Marakanu”.

- Mi navijači Zvezde znamo da kažemo da je naša ljubav prema klubu bolest od koje nema leka. Za veliku strast prema Crvenoj zvezdi zaslužan je moj tata. Vodio me je na “Marakanu” i za vreme devedesetih, kad sam imala deset-jedanaest godina. Bilo je to doba kad su se igrale utakmice visokog rizika, bilo je dosta incidenata kako na tribinima, tako i na terenu. Strast ili neustrašivost, kako god, to ne može ni sa čim da se uporedi. Nebrojeno puta sam bila pogrešno shvaćena zbog svoje ljubavi prema Zvezdi, ali me verovatno nisu razumeli samo oni koji tu strast ne osećaju ili oni kojima je čudno da žena voli fudbal. Mnogi su verovali da će ta ljubav s godinama nestati, ali to nije nešto što može da se preraste, to je ušlo u krv.

Kako ste odlučili da na dan utakmice trećeg kola Lige Evrope Crvena zvezda - Arsenal odete u crkvu, zapalite sveću i pomolite se Bogu za pobedu vašeg kluba?

- Iako sam vernik, ne posećujem crkvu onda kad to nalaže crkveni kalendar. Čak ni moji najbliži nisu znali da povremeno idem tamo da se pomolim, zato što to smatram svojom intimom. Kako mi je bilo žao što nisam mogla da odem na utakmicu Zvezda-Arsenal, jer sam to veče radila, osetila sam potrebu da se klubu na neki način odužim što neću biti na stadionu. Nisam zapalila sveću samo za Zvezdu, već i za svoju decu, za moje najbliže, za one koje mnogo volim i za one koji više nisu među nama. Posetila sam Crkvu Aleksandra Nevskog na Dorćolu i prvi put odlučila da fotografišem taj momenat, želela sam da to ne bude samo intimni čin već da ga podelim sa pratiocima. Cela ta atmosfera pred utakmicu sa Arsenalom podsetila me je na devedesete i Bari, u kojem je Zvezda postala prvak Evrope. Tada su svi navijači posetili Crkvu Svetog Nikole i zapalili sveće za svoj klub. Iako nisam bila tamo, sve to kao da sam proživela jer je u Bari išao moj tata.

Da li se posebno sređujete kad odlazite na Zvezdine utakmice?

- Nema pravila. Kao mlađa sam išla u štiklama i lepo obučena, a danas sam uglavnom u patikama, pošto najčešće na stadion vodim i decu. Ne nosim dresove, iako imam jedan sa svojim imenom ispisanim zlatnim slovima, sa brojem deset. Oblačim navijačke majice koje sebi i deci kupujem u “Delije šopu”. A zanimljivo je da, iako sam baš veliki navijač Crvene zvezde, nijednom nisam gledala utakmicu na severu. Obično sedim na galeriji i na zapadu.

Kako reagujete kad vaš tim gubi?

- Teško doživljavam poraze Crvene zvezde kad sam na stadionu. Dešavalo mi se da prisustvujem utakmici kad Zvezda gubi i da onda naredne dve propustim jer mislim da je to zbog mene. Jednom se dogodilo da ustanem po sok, a da me ostali mole da sednem jer je bilo 1:0 za nas, pa da ne malerišem, da sve ostane tako kako jeste. Ipak sam ustala i u tom momentu je Zvezda primila gol. Svi su skočili na mene i bilo mi je strašno krivo. Mislim da mi je najteže bilo u prvom poluvremenu poslednjeg derbija koji se igrao na “Marakani”, htela sam da odgrizem onu šipku koja je stajala ispred mene. Ipak, kakav god da je ishod, uvek kad odem na utakmicu napunim se pozitivnom energijom, koju ne možete da dobijete nigde drugde sem na stadionu Crvene zvezde.

Koji sport vam je omiljen?

- Fudbal, čak i u momentima kad moj klub igra najgore na svetu. Šta god da se dogodi s njim, ja ću ga uvek voleti. Nimalo mi se ne sviđa kad neko ostavlja ružne komentare na neki moj post o Zvezdi, i jedini ljudi koje sam blokirala na društvenim mrežama jesu ti koji nemaju razmevanja za moju navijačku strast. Ne dopada mi se ni kad neko komentariše kako nema šta da se vidi u domaćem fudbalu, ja na utakmice idem zato što navijam za Crvenu zvezdu, ne zato da bih gledala vrhunski fudbal. Pratim i košarku i volim grotlo “Pionira” više nego grotlo “Arene”, ali svakako nikome nije lako kad se nađe pred navijačima Crvene zvezde.

Da li ste ljubav prema Zvezdi preneli i na svoju decu?

- Anđela, koja ima deset godina, i osmogodišnji Ognjen ozbiljni su navijači na mamu. Drago mi je što sam to prenela na njih. Znaju sve navijačke pesme, vole da gledaju fudbal, prate kad izlaze nove majice kluba. Anđela trenira kik-boks u klubu “Delije”, a i Ognjen kreće uskoro. Tako da je jasno da mi živimo sa Zvezdom i da pored našeg imena slobodno može da se napiše - navijač Crvene zvezde.