Darko Nikolić: Na dijetu sam otišao kada više nisam mogao da vežem pertle!

Autor:

19.06.2021 14:00

Foto:

Foto:

Filmski reditelj Darko Nikolić još pamti ukus burgera koje je jeo posle višesatne vožnje užarenim drumovima Arizone, otpočeo je dijetu kad nije mogao da zaveže pertle na obući, a omiljeni slatkiši su mu pravilno sečene kocke mesa



Budući da pati od sindroma “stomak pun a oči gladne”, režiser Darko Nikolić (49), potpisnik serije i filma “Jedini izlaz”, na pomen hrane ima brojne asocijacije, naravno pre svega filmske.

- Prvo mi na pamet padne scena sa prežderavanjem iz “Letećeg cirkusa Montija Pajtona” gde jedan od likova, nakon što je pojeo neverovatnu količinu hrane, uzme mrvicu još nečega i krene bukvalno da se raspada i da povraća. Kao mlađem dešavalo mi se da se prejedem, obično kada se dugo sedelo i uz jelo i pilo. Posle toga je uvek dolazila teška noć sa pomenutim montipajtonovskim scenama. Što sam stariji sve teže mi pada kada preteram s jelom, posebno uveče, pa sam prestao s tim. Vezano za hranu, setim se i divnog filma “Kuvar, lopov, njegova žena i njen ljubavnik” Pitera Grinaveja, čija se radnja dešava u restoranu u kome se služi nešto fantastično, makar tako izgleda. Što se iskustava tokom rada na seriji i filmu “Jedini izlaz” tiče, nakon prvog dana snimanja, kada sam stigao kući, supruga me je pitala kako je bilo. Odgovorio sam joj da je ketering bio fenomenalan i da sam jeo svašta nešto lepo. Njeno pitanje se naravno ticalo snimanja, ne hrane. I danas se šali sa mnom na taj račun, a i inače voli da kaže kako ne može da se pomiri s tim da je hrana jedino što volim više od nje. Ljudi koji su nam na setu radili ketering bili su oduševljeni ambijentom na planini Povlen, gde smo snimali, i rešili su da ponekad baš tu spremaju pasulj u kazanu i meso sa ražnja. Bilo je nas četrdeset-pedeset članova ekipe na jednom jako nepristupačnom terenu. Kada dođeš do tog mesta, maltene imaš osećaj da ne možeš da se vratiš. Poslednjeg dana vrteli su se prase i jagnje, a tako nešto se ne dešava na snimanju. Fantastično iskustvo.

Pročitajte i Sin Anđelke Prpić je dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla!

Blitva na odsustvu

Uprkos velikoj ljubavi prema hrani, izbirljiv je, ono što ne prija njegovom nepcu zagrišće samo u krajnjoj nuždi.

- Kao mali sam mrljavio i po šest meseci znao da jedem samo banane. I danas izbegavam ono što mi se ne dopada, to dolazi u obzir samo ako skapavam od gladi. Takav je slučaj sa blitvom, na primer, koja često ide uz ribu. Ja je ni ne pipnem, ili je prebacim na tanjir onom ko je voli. Više ne mrljavim s hranom, uglavnom sve počistim, i uživam da dugo sedim sa ljudima za stolom, da jedemo, družimo se. I nikada se ne femkam. Uvek sam za kvantitet koji podrazumeva i kvalitet. S godinama sam naučio da razumem i one minimalističke porcije, ali ne odlazim na mesta gde se tako nešto služi. Tamo se zateknem samo slučajno, s nadom da će taj zalogaj koji dobijem biti ukusan i gledam gde ću i od koga da maznem još neki.

Ne podnosi nervozu izazvanu praznim stomakom i uvek se na vreme obezbedi. Samo jednom je na hranu morao da čeka satima.

- U Americi, na road tripu kroz Arizonu, s prijateljima sam se vozio pustinjom. Hteli smo malo da istražujemo, a krenuli smo nespremni, nismo ništa poneli za jelo. Ispostavilo se da je vožnja trajala satima, okolo nije bilo baš ničega. Kao u filmu, vozili smo se istim predelom s nadom da će se pejzaž promeniti i da ćemo naići na neki objekat. Nismo bili u panici jer je postojala nada da ćemo jednom negde stići, ali jeste bilo nervoze zbog gladi. Nakon nekoliko sati vožnje s jedne strane puta ukazala se meksička kuća na kojoj je pisalo “Opera”, a s druge još jedna na kojoj je stajalo “Galerija”, i u njoj su zaista bile neke slike. Tu je bio i jedan lokal u kome su se prodavali burgeri. Ako me pitate kakvi su bili, potvrdiću vam da su bili kao i sve drugo što čovek stavi u usta nakon što satima čeka da jede - najbolji na svetu. Posle sam se raspitao otkud tu usred pustinje opera i galerija i saznao da je u blizini tog mesta nekada bio rudnik, da je tu živelo i radilo dosta ljudi i da je zbog njih podignuta mala opera, koja je kasnije pretvorena u dom kulture. Nisu mi rekli da li on i dalje radi i kojoj svrsi služi.

Ne kuva i ne gaji ambiciju da će se to promeniti.

- Da li sam razmažen ili šta već, ne znam, ali ne kuvam, iako volim da jedem. Sada mi je zanimljivo da supruga i ja nešto pravimo zajedno, ali nikako da nas uhvati da to potraje. Ponekad petljamo nešto jednostavno poput paste, šnicli od faširanog mesa i jela od jaja, a onda pređemo na naručivanje hrane ili posete restoranima.

Pročitajte i Anđelka Prpić nikad lepša! Na premijeri filma njega je držala za ruku! (foto)

Kada radi, ne jede.

- Dok snimam i kada sam u montaži, ne držim kraj sebe kese sa grickalicama niti svaki čas odlazim do prvog kioska sa brzom hranom. Tada me drma adrenalin i ne osećam glad. Inače, omiljeni slatkiš mi je praseća bajadera. Može i jagnjeća. Pravilno sečene kocke prasetine, sa sve slojevima krtine, belog i kožice, najslađi su zalogaji.

Post u montaži

Nedavno je prvi put bio na dijeti i imao sreće da odmah nađe odgovarajuću koja je dala rezultate.

- Na dijetu sam se odlučio kada sam stao na vagu i shvatio da sam probio limit od stotinu dvadeset kilograma. To je bilo skandalozno, nisam mogao ni pertle da vežem. Preko prijatelja sam saznao za jednu firmu koja se bavi kalorijskom dijetom i donosi vam na kućnu adresu pet obroka, tri glavna jela i dve užine. Sve je bilo ukusno i nisam se mučio. Uz to sam pojačao dijetu tako što sam tri dana nedeljno samo pio sokove. Za mesec sam izgubio deset kilograma. Ponovio sam nedavno tu dijetu i smršao još pet, a trebalo bi još. Gledao sam neku emisiju o Đokoviću i Nadalu, obojica su približne visine kao ja, Novak ima sedamdeset osam kilograma, Nadal osamdeset pet. Ne mogu ni da zamislim sebe da skinem još trideset. Sada i treniram, ali se kod mene ne dešava ono što drugi tvrde - da im se tokom vežbanja luči hormon sreće. Nemam osećaj sreće i jedva čekam da se trening završi. Zanima me samo krajnji ishod, da regulišem težinu, i to me motiviše da izguram to mučenje. Radim s trenerom jedan na jedan jer ne želim da me još neko gleda kako se preznojavam. Probao sam ranije da idem u teretane gde u isto vreme vežba više ljudi, ali to me čini posebno nesrećnim i zato se sada držim ove druge opcije.           

Komentari. (0)

Loading