Aleksandra Janković Splića: Oprostite mi moju ružnu prošlost

Autor:

31.03.2019 16:30

Foto:

Foto:



Kada je pre sedam godina na porodičnom ručku raskinula sa mesom, beogradska glumica Aleksandra Janković Splića znala je da ulazak u vegetarijanstvo nije puki hir ili pomodarstvo već organska potreba

Glumica Aleksandra Janković (48) ume da raskine kada se to najmanje očekuje. Makar je tako bilo sa mesom. Pravilno tumačeći signale koje joj šalje organizam, odlučila je da s jelovnika protera sve što joj ne prija. Iako ne isključuje mogućnost novog flerta sa crevcima i škembićima, sedam godina traje njena mesna apstinencija.

- Mojoj sestri je bio 50. rođendan. Mama je tog 13. januara, pre sedam godina, napravila bogatu trpezu za sestru, mene i naše dvoje dece Miju i Vanju. Bilo je baš svega, naša omiljena hrana: goveđa supa, lešo meso, manistra na šalšu, to je testenina s paradajzom, njoke sa pašticadom, pritom je pašticada bila od zeca. To je baš posebna stvar. I mamina francuska salata, i slani i slatki rolat. Svi smo došli uzbuđeni. I zbog rođendana i zbog mamine kuhinje. Krenuli smo od supe, i kako sam približila kašiku ustima, tako sam dobila nagon za povraćenjem. Tog sekunda sam znala da nema više ni “m” od mesa. Sestra me je pogledom pitala šta se desilo. Onda sam pokušala još jednom da približim kašiku sa supom. Shvatila sam da ne ide. Pritom, prava govedina više ne postoji jer te životinje ne dožive starost, ali mama je uspela da nađe odličnu pošto zna da prepozna šta vredi. Znam miris te supe, to mi je ostalo u ćelijama još od detinjstva. Da je ne bih uvredila, otišla sam do kupatila da se saberem, pogledala se u ogledalu i zapitala se: “Šta je ovo, jesi li ti završila s mesom?” Vratila sam se za sto, sestra me je i dalje gledala. Samo sam joj dala rukom znak da je to kraj. Jedina mi je drama bila kako da sada mami, koja je sa toliko ljubavi napravila i postavila tu trpezu, saopštim da ja to više ne mogu. I nekako smo se ispod tezge, bez izgovorene reči, dogovorile da neću jesti. Čak i kad je stigla pašticada sa njokama, ostala sam nema. Nekada je mama znala da napravi kazan toga i nas četvoro bismo ga doslovno olizali. Ja sam tog dana odustala.

Kako se sada oseća kad se priseti pernatih i čekinjastih prijatelja iz detinjstva, pročitajte na sledećoj strani...

ZAKON PRŠUTA

Glumica, koja trenutno briljira u predstavama “Sudnji dan” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i “Režim ljubavi” u Ateljeu 212 i iščekuje premijeru filma “Ajvar”, krenula je da se preispituje, da plovi po svom odnosu sa mesom. Shvatila je da nikada nije bila previše vezana za njega i da je ovo na maminom ručku bilo samo finale tog raskida.

- Posle tog dana razmišljala sam kada sam poslednji put konzumirala meso i uvidela da je od tada prošlo više od pola godine, a onda sam ukapirala da je i pre toga prošlo pola godine bez mesa i da ga nisam kupovala od kada je moj sin Vanja otišao da živi samostalno. Kada bih ga se uželela, otišla bih u kafanu. Sanjala sam i dva sna u kojima mi se meso zgadilo i oba puta, kada sam se probudila, rekla sam sebi: “Ne jedem meso!” S druge strane, možete se odreći svih mlečnih proizvoda, ali ne i jogurta, možete se odreći svih mesnih proizvoda, ali ne i pršuta. To je bio neki moj program. Ali u mladosti, kada sam imala 16 godina, nisam jela ni pršut, što je bio sastavni deo života svakog Dalmatinca. Tako da je očito taj otpor postojao i ranije, samo sam ga u tom trenutku osvestila. I ne nedostaje mi. Ali nisam isključiva u tome. Ako se ta želja vrati, pratiću ono što mi organizam kaže. U periodu ove sedmogodišnje mesne apstinencije dešavalo se da kupim pršut ili da mi ga donesu iz Splita, ali kako otvorim kesu, zapahne me njegov miris i meni se stvarno povraća.

Na trenutak se vraćaju slike iz detinjstva.

- Moj otac je sa Zlatibora, provela sam mnogo vremena u Sirogojnu, pogotovo tokom leta, odricala sam se Dalmacije zarad mesec dana seoskog života na planini. Vezivala sam se za te životinje: telad, krave, goveda, ovce, svinje, piliće. I onda to malo prase koje smo odgajali i izgledalo je kao neko kuče, kao kućni ljubimac, postane svinja i odjednom završi kao šunka. To mi je i tada bilo tužno.

Pitam je da li je u međuvremenu razvila manir bivših pušača koji preziru i “maltretiraju” one koji puše.

- Nemam ništa protiv ljudi koji kozumiraju meso. Mada, kada sa nekim ručam, a on jede pljeskavicu, priznajem da mi prođe kroz glavu: “Koji će ti to đavo?” U fazonu sam da treba reći “ne” mesu, plastičnim kesama i ružnim rečima.

Šta pazari na pijaci, a šta sada naručuje u kafani, pročitajte na sledećj strani...

SUSRET SA IGUANOM

Aleksandra odlično kuva, uživa u tome da obilazi piljarnice, a namirnice bira na osnovu boje ili oblika. U korpu stavlja samo ono što je pozove sa rafova, što joj privuče pažnju, i onda to kombinuje u šerpi. Svako jutro počinje sa pola litra prokuvane vode. Kaže da je to tuširanje iznutra.

- Volim da jedem, hrana je divna stvar. Obožavam kafanu, u njoj sam odrasla. Muziku i ples, hranu i piće, odlaženje i buđenje sa osmehom, ali to s vremenom dobije neki drugi oblik. Hedonizam nije nužno jedenje i pijenje, već užitak. Obožavala sam crevca na žaru, škembiće u saftu, kavurme... Ali kafana može da bude i komad pečene paprike, kupus, parče sira i maslinovo ulje sa malo bibera, soli i hleba. Glad kao takva nije samo nutricionistička pojava. Kada si gladan, možeš da odeš u muzej i nahraniš se, ili na reku da gledaš u nebo, a možeš i da se uputiš u kafanu i prejedeš se. Pitanje je čega si gladan, ali uvek se ispostavi da si gladan ljubavi. Kako to kada si zaljubljen ne jedeš, ne piješ, ne spavaš. To je zato što crpiš hranu iz tog emotivnog izvora. Tako je i kada si u nekoj velikoj muci.

Preispituje se koji su joj omiljeni beogradski restorani. Na prvo mesto stavlja jedan kojeg više nema, a na drugom je riblja oaza kojoj se stalno vraća.

- Bila sam očarana Iguanom, to je bila ključna tačka hedonizma, i to ona prva na uglu Požarevačke i Božidara Adžije (danas je to Radoslava Grujića, prim.aut.). Tu sam prvi put videla čaše za vino bez stope. I dalje imam jasno sećanje na prstace, kolač od urme, vino Marina Cvetić. To je bio ultimativni hedonizam bez obzira na to da li dođeš u podne ili u devet uveče. Goran Jević je bio čovek koji je znao sve o užitku i na taj način je pravio i služio hranu. Ima još jedno mesto koje me prati od 1991. godine - Vodenica, kutak na ušću dve reke, sa pogledom na Veliko ratno ostrvo i hranom koja se vari uz cvrkut ptica.

Maja Gašić

Autor