Boris Miljković: Tanjir pun dobrih priča

Autor:

28.01.2018 15:50

Foto:

Foto:



Uveren kako je kuvanje mnogo više od termičke obrade namirnica, kreativni direktor RTS-a i autor kultnih TV emisija u svako jelo koje sprema unosi strast, komponentu zbog koje prosečna dela staju na prag savršenstva

Kreativnom direktoru RTS-a Borisu Miljkoviću (61) kulinarstvo je izazov zbog kojeg je spreman da potroši slobodno vreme, novac i ideje ne bi li bio zadovoljan krajnjim rezultatom. Kako je uveren da pobede u kuhinji ostvaruju oni koji žele, a ne oni koji moraju, autor kultnih emisija i TV drama “Ruski umetnički eksperiment”, “Šumanović - komedija umetnika”, “Put u budućnost” i “Rokenroler” svakoj fazi kuvanja pridaje dužnu pažnju.

- Odrastao sam u porodici klasičnog socijalizma, u kojoj ni majka ni otac nisu imali vremena da se bave hranom. I mi smo se najčešće, kao i cela moja generacija, hranili onim što se može jesti dva-tri dana: sarme, musaka, pasulj. Moja majka, inače vrlo duhovita žena, uvek je govorila da ona, eto, ne kuva bogzna kako, ali da ćemo zato mi, njena deca, ispasti bogzna kako. Valjda je mislila da ćemo naučiti da kuvamo ako za tim bude bilo potrebe. To se i dogodilo. Ja sam kasnije počeo spontano da se interesujem za hranu.

Bilo je to onda kad je poželeo da se osamostali i u svom domu prima i gosti prijatelje.

- Za razliku od većine mojih drugara, vrlo rano sam otišao od kuće. Smucao sam se po raznim stranama sveta i u jednom trenutku sam poželeo da “stanujem”. Dugo nisam imao svoj stan, selio sam se ovde-onde, spavao i budio se na najrazličitijim mestima. Sad kad moji drugovi, kojima su deca najzad porasla, vole da izlaze po kafanama i izvode žene na večere, ja se, eto, vraćam u kuću. I prijatelji vole da me posećuju, to im verovatno izgleda kao odlazak u kafanu. Družim se s ljudima različitih generacija i profesija. Danas češće s mlađima, dok mi je kao dečku, što je razumljivo, prijalo društvo znatno starijih od mene.

KAFANA ZA IDEJE

Za njega kuvanje nije samo termička obrada namirnica i boravak kraj šporeta, već ritual u kome se razmenjuju ideje, priče i emocije.

- Hrana mi je važna. Postoje oni koji ne mare za nju i oni koji obraćaju pažnju na to šta jedu. Sasvim spontano, bez ikakve namere i cilja, pripadam drugoj grupi. Volim da jedem i za mene su poznanstva i prave priče, druženja i ljubavi, uvek na ovaj ili onaj način povezani s hranom. Kad kažem hrana, mislim na poseban ritual okupljanja oko stola ili tanjira.

Najlepše razgovore za stolom vodio je u kultnoj kafani Klub književnika, gde je bio učesnik večera na kojima je kuvanje bilo metafora za pravljenje najznačajnijih umetničkih dela, od filmova i pozorišnih predstava do muzike i književnosti.

- Kao klinac sam živeo na raznim mestima i suštinski nisam mario za hranu, a moja trenutna potreba za bavljenjem kuhinjom sasvim sigurno je posledica života koji sam vodio u mladosti. Mojim vršnjacima je nekad, čini mi se, bilo važnije da piju i puše nego da jedu. Sastajali bismo se u raznim kafićima. Ipak, postojalo je jedno mesto o kome govore mnogi, a koje je obeležilo naše doba. To je Klub književnika, sa Ivom i Budom na čelu. Verovatno sam pripadnik poslednje generacije kojoj je bilo važno da sedi u toj kafani. Tamo su se spremale posebne kulinarske čarolije, a jedinstveno je bilo i to što ste večeravali u društvu intelektualne elite Jugoslavije. Za tim stolovima su se javljale mnoge ideje, duhovitosti, i odatle su izlazile raznorazne priče. Dopada mi se što u srpskom jeziku postoji metafora za dobar razgovor i zanimljiv trač - izašlo je iz te i te kuhinje. Kuhinja Kluba književnika je bila posebna u tom smislu: u njoj se izvrsno jelo ali se izvrsno i razmišljalo.

Kao nekad u čuvenoj kafani, dobre priče danas pronalazi na pijaci. Redovan je kupac na Bajlonijevoj.

- Posećujem je barem jednom dnevno. Možda je to moj neurotični poriv i sigurno je da na taj način pokušavam da izlečim nešto. Iako tako ne izgleda, to su trenuci kad čovek zaista može da bude sam. U razmišljanjima o tome šta da spremi i čime da nahrani porodicu razvija razne ideje. Tako je i sa kuvanjem. Obično po podne zgotovim sutrašnji ručak, ili tad sve pripremim, pa kuvam ujutru. I to je dragoceno, samo moje lično vreme. A moji ukućani to znaju, pa mi u kuhinji niko ne pomaže, već me puste da uživam u stvari koja mi je potrebna.

PIJAČNA DINAMIKA

Kreator reklama, muzičkih spotova, filmova i televizijskih emisija na pijaci obavezno proverava da li se ono što stvara dopada ljudima.

- Bavim se javnim poslom. Na primer, nedavno se na televiziji emitovala moja emisija “Put u budućnost” i zanimljivo je da sam prve komentare o njoj dobio od prodavaca na pijaci. Te kritike su bile potpuno iskrene, bez ikakvog računa, i baš zato mi veoma znače. Ti ljudi znaju da se naše druženje zasniva na principima koji se vrte oko hrane i namirnica, toga šta kupiti i koliko košta, a onda se to, kao ono kad kamenčić bacite u vodu, proširi na ceo repertoar životnih tema. S vremenom sam upoznao mnogo dragih ljudi sa kojima na pijaci komentarišem kako njihove, tako i svoj život.

Deo čuvenog tandema “Boris i Tucko”, Miljković je još u vreme SFRJ napravio neke od kultnih emisija, filmova i dokumentaraca. Njegov spot za slovenačku grupu Lajbah osvojio je MTV nagradu, a “skuvao” je i nekoliko romana. Tu su, između ostalih, “Čaj na Zamaleku”, “Uspavanka za Lalu” i “Fabrika hartije”. Zanimljivo je da, kao neko ko sa umetnošću toliko eksperimentiše, u kuhinji ne izmišlja recepte već se drži strogo propisanih pravila.

- Imam nekoliko dragih kuvara čije recepte “skidam” i koje ponekad modifikujem prema vlastitom i ukusu svojih prijatelja. Živimo u vremenu poznatih televizijskih kulinarskih zvezda, kojih ima mnogo, ali tu je nekoliko fantastičnih ljudi koji prosto govore sa vama preko ekrana. Neki od njih su mi velika inspiracija. To nije samo Džejmi Oliver sa svojom jednostavnom kuhinjom. Cenim i fantastičnog Ljubomira Stanišića i Najdželu Loson. Budući da sam mnogo putovao po svetu, imao sam prilike da jedem na interesantnim mestima, pa i da probam hranu koju spremaju najbolji profesionalci.

Pojedina jela s kojima se susretao nikad nije pokušao da napravi, ali je, testirajući razne kuhinje, zaključio da najviše uživa u mediteranskoj.

- Dosta toga nisam naučio da spremim. Za mene je kuvanje ritual koji obuhvata pravljenje, serviranje i konzumiranje hrane. Najviše volim mediteranske specijalitete, a kad to kažem mislim na široki dijapazon jela od Libana do Italije. Mediteranski tanjir je “moja šoljica čaja”. Uvek mi prija riba sa roštilja, kao i dobro vino.

Tačnije, obrok ne može da zamisli bez čaše vina.

- Kuhinja je živa stvar. Ona se, baš kao i čitave kulture, stalno menja. Juče je na sceni, recimo, bila francuska, pa je došla istočna, danas je to, ako pratite, molekularna, kao i fjužn kuhinja. Konstantno se rađaju nove stvari a samim tim i nova vina. Za mene to ide jedno s drugim. Dobra hrana ne može bez dobrog vina. Sledeći tu logiku, dobra hrana ne može bez dobrog novog vina.

Maja Gašić

Autor