Žika i Dragi Jelić: Sloboda s mirisom benzina i rokenrola

Autor:

16.03.2017 18:40

Foto:

Foto:



Najdugovečniji srpski rokeri, braća Žika (73) i Dragi (68) Jelić odmalena su i zaljubljenici u motore. Isto kao roku i “YU grupi”, decenijama su verni “harley davidsonima”. Žika se u njih zaljubio na prvi pogled još kao klinac, dok se kod Dragog ta ljubav javila nešto kasnije. Srednji brat Radovan, otac trećeg člana grupe, gitariste Petra, nije zainteresovan za dvotočkaše i retko kad pristane da ga Žika ili Dragi povezu. Kad im i pruži šansu, insistira da ne voze brže od 50 na sat dok se grčevito drži za vozača.

- Kao tinejdžer sam čitao i istraživao o planetarnoj novotariji, rokenrolu, a usput sam se trudio da saznam što više i o motorima, jer sam ih već tada zavoleo - objašnjava Žika Jelić. - Imao sam desetak godina kad sam video prvi motor u životu. Bilo je to na Novom Beogradu, ispred zgrade gde smo stanovali. Naravno, radilo se o “harleyu”. Očarao me je na prvi pogled. Umeo sam satima da stojim pored njega i pomno razgledam svaki detalj, sve me je na njemu zanimalo. S vremenom, dok sam odrastao i susretao se sa raznim motociklima i skuterima, ta ljubav je rasla, ali nijedan model me nije oduševio kao taj prvi “harley”. Poželeo sam da kupim baš njega, ali morao sam da sačekam do ispunjenja želje. Kad god bih roditeljima to pomenuo, odgovarali bi: “Daću ja tebi motor”, što bi otprilike značilo: “Uči i ćuti”. A kad smo sedamdesetih krenuli na turneje s “YU” grupom po ondašnjoj Jugoslaviji, imao sam prilike da vidim razne modele mog omiljenog proizvođača.

NEOPROSTIVO

Motori su mu, priznaje, postali neka vrsta opsesije. Skupljao je kataloge, u svakom većem gradu raspitivao se da li neko ima “harleyja” u nadi da će pronaći neki polovan, pošto za novi nije imao dovoljno novca.

Tokom te potrage došao je do zanimljivog saznanja da je jedan kontingent motora kultnog statusa stigao u zemlju iz Amerike kao poklon policiji.

- Bilo je “harleyja” od pre Drugog svetskog rata. Te stare je vozila naša Žandarmerija. Većina je uništena u ratnim dejstvima, dok su oni “noviji” mogli da se pronađu - otkriva Žika. - Viđao sam ih u Ljubljani, Ohridu, Beogradu. Kupio sam dva, jedan od njih je i danas u mom vlasništvu. Drugog sam prodao, i to ne mogu sebi da oprostim. Ti motori napravljeni su 1942. godine. Vrlo su specifični, složeni za vožnju, i zahtevaju umeće i koncentraciju u današnjem, prilično gustom saobraćaju. Da biste upravljali takvim motorom, morate uvek biti na oprezu, imati brze reflekse i dovoljno vremena da sve uradite kad treba.

Od tog prvog “harleyja”, kupljenog 1975, pa do danas Žika je izmenjao i isprobao razne druge motore, ali nijedan nije bio kao taj prvi. Tek je 2009. nabavio noviji model istog proizvođača, koji je naslednik onog iz 1942. godine.

- Od njega se ne odvajam i sigurno ga neću prodati pošto se veoma vezujem za stvari, posebno za motore. Ne mogu sebi da oprostim što sam prodao stari, jer motore doživljavam kao živa bića. Stalno sam imao utisak da sam izneverio nekog rođaka i mnogo puta se zapitao zbog čega sam to uradio. Bolje bi bilo da sam ga nekome poklonio.

KILOMETRI DO SAVRŠENSTVA

Dragi priznaje da su ga ranije mnogo više zanimali automobili, a da ga je onda stariji brat “zarazio” motociklima.

- Motor o kome Žika priča bio je rasturen do poslednjeg šrafa, a kad provedete dve ili tri godine sređujući ga, onda naravno da jedva čekate trenutak da ga upalite, odnosno “kresnete”, kako mi to kažemo. Taj momenat, kad hrpa gvožđa koja je bila rasturena po čitavoj garaži odjednom “oživi”, zaista je neverovatan. I mada isprva nisam bio baš oduševljen motociklima i nisam ih sanjao kao Žika, i ja sam se, slušajući njegove priče i snove, zaljubio u njih. Nisam odmah počeo od “harleyja”. Prvo sam vozio neke skuterčiće, pa čuvenu vespu “piaggio”, a onda “jamahu” i “hondu”. Tek kasnije sam uzeo prvi “harley softail”. To je veoma čudna naprava, nimalo savršena: težak je, sporo ubrzava, a i usporava, slabo koči, dok vozite stalno se čuje neko čangrljanje, ponekad vam se čini da će se istog trenutka ugasiti. O ceni da i ne govorimo, ali izgleda da se ljudima to sviđa - konstatuje Dragi.

Sve te nesavršenosti Jelići zaborave čim sednu na motor.

- Kad se nađete na “harleyju”, imate utisak kao da jašete nekog dobrog, rasnog konja, pošto je način vožnje sličan jahanju i pruža neverovatan užitak, kao i slobodu da možete da se krećete između automobila u dve kolone, da ne stojite satima u mestu - tvrdi Žika. - Naravno, valja voziti pažljivo i vešto manevrisati između vozila, jer motor nekad ume i da poskoči, pa morate da ga krotite, baš kao pravog konja: ako mu ne zategnete dovoljno uzde, otrgnuće se i zbaciće vas. Neophodno je da budete maksimalno koncentrisani, ne smete se nijednog trenutka opustiti. Opuštanje može da dođe u obzir samo ako se nađete na nekom pustom, otvorenom putu, ali i tada treba biti na oprezu. Ostali učesnici u saobraćaju, pre svega vozači automobila, uglavnom nemaju naviku da paze na druge, već misle samo o sebi i svom vozilu. Imam utisak da posebno ne vode računa o motociklistima i mnogo puta je dolazilo do nezgodnih situacija koje su kasnije pravdali rečima: “Izvini, nisam te video”. Iz tog razloga su motociklisti najugroženija kategorija učesnika u saobraćaju.

 

Komentari. (0)

Loading