Olga Odanović o gubitku prijatelja i zdravstvenim problemima: Nesreća nikad ne dolazi sama

Autor:

22.04.2017 16:00

Foto:

Foto:



Dramsku umetnicu sudbina nije milovala poslednjih meseci: u vreme kad se suočila sa ozbiljnim zdravstvenim problemom izgubila je omiljenog kolegu i prijatelja Milorada Mandića Mandu, zbog čega je odlučila da presloži životne prioritete i umesto da bude posvećena samo poslu nauči da ceni vreme koje provodi sa suprugom Draganom Petrovićem Peletom u njihovoj vikendici nadomak Beograda  

Iza glumice Olge Odanović (58) je godina puna velikih iskušenja, izazova, ali i nagrada. Najpre se suočila sa zdravstvenim problemom, zatim je izgubila prijatelja i kolegu Milorada Mandića Mandu s kojim je godinama blisko sarađivala u seriji “Selo gori, a baba se češlja”, a onda je za manje od godine dobila dva bitna priznanja: “Ljubinku Bobić” i “Žanku Stokić”, prvo za ulogu Majke Janje u predstavi “Bela kafa” Aleksandra Popovića, drugo za kompletan glumački opus.

Olga Odanović: Za glumca ništa nije tužnije nego da ne dobije pravu šansu

- Kad vam se zdravlje malo pogorša, poljuljate se iznutra, odmah počnete da se preispitujete i razmišljate o tome šta vam u životu zaista treba - kaže Olga. - I kad shvatite da vam je za normalan život u suštini potrebno veoma malo, sve dođe na svoje mesto. Čovek mora da nauči da bude zahvalan Bogu na onome što ima. Želje za nečim su velika opasnost, stalno mislite da možete još, a kad krenete da razmišljate na taj način, pogubite se i ne znate šta će vam sve to. Kad ćete da stignete da uživate u svemu tome? Zar nije onda bolje napraviti listu prioriteta i raditi samo ono što vam ispunjava dušu? Kad zahtevi nisu preveliki, mislim da je čovek onda mnogo srećniji i zadovoljniji.

Glumica i njen suprug i kolega Dragan Petrović Pele (55) momente samo za svoju dušu provode u vikendici nedaleko od Beograda, koju poslednjih nedelja renoviraju.

- Ona nas je potpuno okupirala. To je divno mesto za beg iz grada i potpunu izolaciju. Što sam starija, sve više mi je potrebna tišina, a tamo je ima u izobilju. I raduje me povratak prirodi, sve me vuče da boravim na otvorenom, da uživam u šetnji, upijam mirise i boje. Meni je priroda sloboda, razgaljuje me i puni pravim životom, vraća suštini i korenima: volim da gledam procvetalo drveće, koje je fantastično, a mi od prevelike žurbe u gradu to i ne primećujemo.

Brak dva glumca je prednost za posao, u Olginom i Draganovom slučaju se to povrdilo. Imaju fantastično razumevanje jedno za drugo, ali u kući o pozorištu i ulogama gotovo i da ne razgovaraju.

- Mislim da bi to bilo previše. Oboje dosta radimo i poslednjih godinu dana se viđamo manje nego što smo navikli, pa zajedničko vreme koristimo da pričamo o nekim uobičajenim stvarima. I mi moramo da imamo bazu gde živimo neki normalan život, da se odvojimo od naše profesije: snimanja, teatra, uloga.

BAJKE IPAK (NE) POSTOJE

Iako će uskoro godina kako nas je napustio Milorad Mandić Manda, Olga se teško miri s gubitkom prijatelja i kolege. Na pominjanje njegovog imena odmah joj zasuze oči.

Anja Mandić: Milorad mi je ostavio ljubav i dobrotu

- On je bio moja duša i veliko srce. Ne možete da budete dobri u predstavi ili seriji ako nemate dobrog partnera, a kad imate takvog, kao što je bio Manda, možete da budete bezbrižni i da samo uživate u igri. U “Selo gori, a baba se češlja” sve je s njim delovalo lako, iako nije bilo tako na početku, dok nismo, kako mi to kažemo, seli svako u svoju ulogu, da nam bude udobno. Kasnije smo stvarno uživali, čak smo u dogovoru s Radošem pravili improvizacije, a umeli smo i da zašmiramo ponekad. Nema dana da ga ne pomenem i ne setim se svih naših zajedničkih trenutaka. Znao je da gine za projekte u kojima radi, pa čak i za one u kojima nije učestvovao. Mi smo ga često zvali u Narodno pozorište da gleda neke naše generalne probe jer je uvek dobro da neko sa takvim znanjem sagleda šta smo napravili. Davao nam je iscrpne odgovore na sva naša pitanja, bio je predivan, bez trunke sujete, plemenit, i imao je veliko srce. Bio je zagrižen za ovaj posao. Dokle god su među nama ljudi sa takvom vrstom posvećenosti, biće dobro. S Mandom je zaista retko ko mogao da se meri, zamo svi koliko je obaveza preuzeo na sebe, od renoviranja Pozorišta “Boško Buha”, preko uloga u teatru, na filmu i televiziji do pomaganja svima koji su mu pokucali na vrata. Njegova supruga, moja koleginica Anja, lepo je jednom rekla da su živeli kao u bajci, a zapravo smo i mi kolege, svi oko njega, živeli kao u bajci. I biće mi teško kad 23. aprila budem primila nagradu “Žanka Stokić” jer njega neće biti u sali.

Maja Gašić

Autor

Komentari. (0)

Loading