Maja Volk o usponu na Ande: Dočekali su me povicima "Bravo mamita"

Autor:

06.12.2016 18:40

Foto:

Foto:



Spisateljica i dramaturškinja prošla je Amazonijom gde je videla ružičaste delfine, tovare koke i lažne Indijance, a na vrhove Anda se popela bez kiseonika i odatle ponela utiske koje je pretočila u fantastičnu priču

Peru je zemlja odlične hrane, mesto gde postoji 150.000 autohtonih biljaka kojih nema nigde drugde na planeti. Poslednjih deset godina odande dolaze neverovatne žitarice kao što su kinoa, čija, amarant, biljka plodnosti peruanska maka, mačja kandža, kamu kamu. Godinama sam čeznula da odem tamo, ali bio mi je potreban “okidač”, pomoć. I onda se desilo. Pravila sam TV emisiju “Sirovi život” o peruanskoj maki i gost mi je bio Novosađanin Lester Milidragović, proizvođač naše make, čovek koji pola godine živi u Peruu. Predložio mi je da dođem tamo i snimim dokumentarni film o super hrani.

Seviše je tradicionalno morsko jelo u ovom delu Južne Amerike

Miris banane

Sletela sam u Limu i prvi susret sam imala sa carinicima i psima rase bigl koji su dresirani da nanjuše voće, čije je unošenje u ovu zemlju zabranjeno. Kod mene je sve mirisalo na banane, jer je trebalo preživeti 20 sati leta bez sirove biljne hrane, koju jedino konzumiram, pa su se biglovi ustremili na moje torbe. Poslednju evropsku bananu pojela sam pred njima, ne sanjajući da ću u naredih 20 dana videti više od 200 vrsta tog voća.

Početak avanture

Očekivala sam boje i zelenilo, a videla sam gole stenovite planine, kamenu pustinju gde nikada ne pada kiša. Rastinje se zaliva čak tri puta dnevno. Lima je stalno obavijena oblacima i maglom, sunca ima svega nekoliko sati dnevno. Činilo mi se da deset miliona ljudi, automobila i autobusa neprestano ulazi i izlazi iz tog grada, koji je uništen u zemljotresu sedamdesetih godina prošlog veka, ali je staro jezgro ostalo sačuvano. Ono je u međuvremenu uobličeno i izgradeno u najlepši deo Miraflores, u koji i dolaze turisti.

Iz Lime sam krenula u dva sata vožnje udaljenu Sinegilju, smeštenu na obroncima Anda, gde su me dočekali sunce, nasmejani, jednostavni, srećni ljudi i neverovatna lokalna pijaca sa stotinama vrsta krompira, kukuruza, voćki koje nikada u životu nisam videla, prodavcima kokosa i taksijima napravljenim od starih hondinih tricikala, što će biti moje glavno prevozno sredstvo kroz Amazoniju.

Ekspedicija je počela sutradan. Ukrcali smo se u luksuzni autobus koji cele noći putuje i prelazi preko Anda, da bi se spustio u gornju i srednju Amazoniju, koja se prostire do 2.500 metara nadmorske visine. U donju Amazoniju se ne ulazi kako bi se zaštitila plemena koja nikada još nisu videla belog čoveka i ono što mi zovemo civilizacijom.

Penjanje, penjanje

U zoru smo stigli u gradić Tingo Marija, koji se nalazi 500 kilometara od prestonice. U njemu vlada tropska klima, noću padaju tople kiše i džungla buja uprkos nadmorskoj visini od 2.000 metara. Odmah smo krenuli na penjanje ka vodopadima. Posle dva kilometara pešačenja došla sam do prvog od dvanaest vodopada sa romantičnim imenom preuzetim iz neke latino serije “Nigde drugog puta”. U raspadnutim starkama koje su mi dali i čekrkom na kaišu oko struka, skupila sam svu hrabrost i krenula uzbrdo. Malo su me vukli, malo sam se učila veštini penjanja, tek, od 12 vodopada uspela sam da se popnem uz osam. Tu sam pila izvorsku vodu i gledala nestvarno velike tirkiznoplave leptire koji su leteli unaokolo.

Motel bez vrata

Automobili su tek nedavno stigli do Amazona, a opčinjeni brzinom, vozači ludo voze, pretiču u krivinama kamione, tako da sam uglavnom zatvarala oči da ne bih vrištala. Smestili smo se na samoj ivici močvare sa krokodilima, pored ribnjaka sa pajčetom, najvećom ribom Amazona i sveta koja dostiže dužinu i do tri metra, i kućnim ljubimcima - zelenim papagajima koji se smeju. Boravili smo u motelu gde nema vrata i prozora, a kiša dobuje po limenom krovu čitavu noć. Lilo je i iz neba i iz zemlje, i sve je to nestalo uz sunce rano ujutru.

Obišli smo još jednu prirodnu atrakciju, vodopad koji se zove “Mladin veo”. Voda je smaragdna, topla i prijatna, i pruža prirodnu hidromasažu u divno uređenom parku sa ogromnim amazonskim drvećem i belim cvetnim zvonima čiji miris ima halucinogena svojstva.

Po podne smo novim grupnim taksijem, koji ne kreće dok se ne skupi bar petoro ljudi, krenuli u treći grad, Pukaljpu, luku na Amazonu, odakle samo brodovi idu dalje jer tu prestaje kopneni put. Dočekale su nas stotine motocikala i tricikala u uzavrelom gradu koji je potpuno nesvestan koliko zagađuje i uništava Amazoniju krčenjem drveća i izduvnim gasovima. Autobusi su bez prozora i vrata, a kondukteri dečaci od 14-15 godina koji svakome pruže ruku, pomažu i pevaju uz glasni radio. Pukaljpa je centar amazonskog turizma. Na pijaci u luci videli smo roštilje na kojima su se pekle debele gusenice, glava krokodila i velike srebrne pirane, a okolo su bili razbacani džakovi koke.

Vodopad "Nigde drugog puta" nadomak mesta Tingo Marija


Ajavaska

Tu se dolazi da bi se probala ajavaska, najmoćnije spiritualno piće od kojeg ljudi satima imaju snažne vizije i čuju svi do jednoga ženski glas. Odatle se ide na višednevne trekinge kroz džunglu, i sa tog mesta kreću barže i brodovi koji danima klize niz Amazon do Ikvitosa, jedine metropole na svetu do koje se ne može stići kopnenim putem.

Otišli smo do imanja mame Teodore, gospođe koja pravi najbolju ajavasku. To je zapravo čaj od vina i lišća određenih biljaka, a ona nam je pokazala ceo proces proizvodnje, od branja lijane ajavaske u džungli do njenog kuvanja sa lišćem druge biljke. Kad se napitak ohladio, poklonila mi ga je uz rakijsku čašu kao dozer, i dala uputstva šta i kako da radim. Rešila sam da ga probam u Ikvitosu, do kojeg smo došli avionom da ne bismo putovali četiri dana brodom niz Amazon.

Grad je u XIX veku bio centar trgovine kaučukom, a slavni Gistav Ajfel u njemu je podigao jednu od palata. Kuće su predivne, živopisnih boja, a na svakih nekoliko metara su apoteke koje nude tamošnje biljke. Seli smo u dugačku barku i krenuli rekom, i da nije bilo ružičastih amazonskih delfina koji su plivali pored nas, pomislila bih da sam na Dunavu. Vreme je bilo sušno, njihovo leto, vodostaj nizak, i videla se druga obala, na kojoj su beli hidroavioni čekali tovar koke da krenu ilegalno preko granice u Kolumbiju ili Brazil. Cela Amazonija je pod kokom.

Stali smo na dva mesta da vidimo lokalne Indijance. To su, naravno, plaćeni ljudi koji zbog turista i dalje idu goli, igraju, pevaju, prave nakit i nude ga posetiocima. Kad se dan približi kraju, odu kućama gde koriste mobilne telefone, presvuku se i popiju amazonsko pivo. Igrala sam i ja sa njima i kupila ogrlicu sa drvetom ajavaske u sredini koju zovu “hvatač snova”. Te noći sam probala ajavasku. Boginja prirode me je odvela na put prepun boja, od svemira do amazonskih dubina.

Bravo, mamita!

Sledeća destinacija bila je prestonica Inka, Kusko, u koju smo stigli preko Lime. Nalazi se na 3.500 metara nadmorske visine, u Andima, gde toplo i prohladno u isti mah. Oblaci su nisko, grad je gotovo iznad njih, podseća na stare španske sa uskim kamenim ulicama. Meštani se na manjak kiseonika adaptiraju tako što jedu peruansku maku i piju čaj od koke. Bez toga ne može da se diše.

Od brojnih izleta koje nude turistima odlučila sam da krenem na celodnevni u Planine duginih boja. Pošli smo u tri ujutru i satima se vozili makadamskim putem do visine od 4.000 metara. Pred početak uspona okrepili smo se voćem i čajem od koke, a naredna tri sata uspela sam da se popnem još 1.200 metara. Gotovo bez kiseonika, sa svakim korakom mislila sam da ću izdahnuti. Na trećini puta uzjahala sam konja kome sam nadenula ime Salvador, osnosno spasilac. On me je polako nosio kroz Ande, nestvarno tihe, s ponekom lamom koja je usput brstila lišajeve. Predeo oko mene bio je čudesan, samo kamenje koje blista na suncu. Vodu sam pila u malim gutljajima, a srce mi je lupalo kao sumanuto. Negde ni konj nije mogao bezbedno da ide, pa bih sišla i hodala pored njega, korak po korak. Jedan pas veselo je skakutao oko nas, jedino njemu nije bilo ništa. Na 5.200 metara dočekao nas je nestvaran prizor, planina od raznobojnih sedimenata stena. Dugine boje kamena. Odmah pored njih planina viša od 6.000 metara pod snegom. Vetar je brisao, a ja sam bila srećna što postojim tamo. Takav mir doživela sam još samo na Severnom polu. Silazak je bio teži nego penjanje.

Na ulasku u autobus dočekali su me povici - “Bravo, mamita!” Tog dana sam bila najstarija osoba na Andima i nije mi trebala boca sa kiseonikom.

Komentari. (0)

Loading