Goran Marković - Neke stvari ne shvatate, a posle je kasno

Autor:

02.02.2021 20:00

Foto:

Foto:



Reditelj Goran Marković (73) poslednjih godina sve manje režira, a više piše. Posle filma i serije “Delirijum tremens” i knjige “Beogradski trio”, ponovo je krenuo na predavanja, na Filozofskom fakultetu sluša sociologiju religije zajedno sa doktorandima. Pandemija ga je primorala da bude vrlo disciplinovan i redukuje izlaske iz kuće, svih mera se pridržava bez pogovora, a najviše uživa da sa svojom kucom, bostonskim terijerom Ejmi, šeta Kalemegdanom. Reditelj otkriva zbog čega je pas nešto najbolje što mu se dogodilo poslednjih godina, koliko ima supruge Ljiljane u svemu što radi i kakav je nemerljivi poklon dobio od Bogdana Diklića.

Poslednjih godina sve više pišete. Šta je izazovnije, pisanje ili režiranje?
- U mojoj glavi je to jedno isto. Literatura se izražava rečima, film akcijom, zbivanjem. Ali u osnovi svega leže ideje i osećanja. To je suština i jednog i drugog medija. Treba samo savladati tehniku izražavanja jednog ili drugog. U ovom slučaju koristim obe. (Pročitaj: Svetlana Ceca Bojković – Što sam starija, sve više prihvatam smrt)

Na kom scenariju trenutno radite?
- Kao što rekoh, kod mene je to pomešano. Radim na nečem što još nema konačnu formu. Možda će biti roman, a možda i TV serija.

Kako vam danas izgledaju mlađi filmski stvaraoci?
- Kao i uvek: mladi donose novi, svoj svet. Prvi film je ujedno otkriće nekog novog čoveka, njegova inicijacija u umetnosti. Ako ne laže, ako se otvori, onda je to uvek uzbudljivo.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by 🎬 (@filmozabavnik)

Izjavili ste da ste pod stare dane postali levičar. Zbog čega?
- Zbog sveopšteg terora desnice, fašista i fašista početnika. Potpuno su potisnuta osećanja kao što su empatija, solidarnost, pomoć ugroženom. Treba da se dogodi nekakva katastrofa, kao ova u Hrvatskoj, pa da se setimo da nešto tako postoji. Levičari, oni pravi a ne ovi koji koketiraju sa vlašću, misle na običnog čoveka. A njih je jako malo. Ja sam, po prirodi posla kojim se bavim, jedan od njih.

Da li vam je teže bilo da snimate filmove u nekadašnjoj državi ili sad?

- Ja već dugo nisam snimio film. Pokušavao sam, ali mi ne daju. Konkurisao sam šest puta u Filmskom centru Srbije i svaki put sam bio odbijen. U redu, ne isključujem da je ono što sam ponudio bilo bezvredno. Ali svih šest puta? Čudno. (Pročitaj: Ljubinka Klarić: Sa sinom se „obračunavam“ kao da smo vršnjaci)

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Janja Mijalković (@janja_karenjina)

Goran Marković - Moje mesto je ovde

Jeste li razmišljali nekad da karijeru nastavite u inostranstvu, Evropi ili Americi?

- Odavno sam od toga odustao. Moje mesto je ovde, moji preci su rođeni u Beogradu, ja ovaj grad volim i jedino njega razumem. Namerno se sužavam na Beograd. Jer da biste uradili nešto što vredi, morate poznavati stvari u dušu. A ja osim beogradske nijednu dušu ne poznajem dovoljno dobro.

Koliko je pandemija uticala na vašu svakodnevicu?

- Jako. Psihološki, teško izdržavam. Retko se odlučujem na izlazak iz kuće, što ne valja. Moji kontakti su svedeni na nekolicinu ljudi. Već sam zaboravio kako izgledaju putovanja, novi predeli, novi ljudi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Varja Djukic (@varjadjukic)

Da li vas je vaša kuca Ejmi promenila?
- Moj pas je nešto najbolje što mi se dogodilo poslednjih godina. Naročito u 2020, koja je, bogu hvala, za nama. Ejmi mi je svaki put kada bi osetila da nisam dobro priskakala u pomoć. I meni i mojoj supruzi.

Koliko supruge Ljiljane ima u vašim poslednjim filmovima?
- Ona je u svemu što radim. Njoj najviše verujem. Kada napišem nešto, dam joj da pročita i njena reakcija je za mene najbolji znak da li stvar vredi ili ne.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Beogradski mesec (@beogradskimesec)

Da li vam je Bogdan Diklić, s kojim ste često sarađivali, poklonio brojanicu?
- Brojanicu? Ne sećam se. On mi je poklonio mnogo više: svoj nemerljivi duh.

Prošle godine preminuo je Goran Paskaljević, kolega s kojim ste paralelno gradili karijeru. Koliko vas je pogodio njegov odlazak?
- Jako. Mi kasnije, posle studija, nismo bili u čestom kontaktu, ali kada je umro, to me je porazilo. Pogotovu što on o svojoj bolesti nije nikome govorio, došlo je to kao grom. Nedostaje mi sada kada ga više nema. Život je tako proklet, neke stvari ne shvatate a posle je kasno.

Lana Dedić

Autor