Dragoljub Đuričić: Išao sam kod psihijatra

Autor:

24.02.2018 18:38

Foto:

Foto:



Kad nije imao odgovore na neka pitanja, slavni muzičar i rok bubnjar potražio je stručnu pomoć, i o tome otvoreno priča uveren kako se kvalitetim razgovorom mogu rešiti mnogi problemi

Muzičar Dragoljub Đuričić (64) smatra da odlazak kod psihijatra ne bi trebalo da bude nešto čega se stidimo, već način da rešimo dileme, poslovne i privatne. I sam je ranije imao potrebu da razgovara sa stručnjakom kad na neka pitanja nije imao odgovore.

- Išao sam kod psihijatra da razrešim i neke umetničke dileme koje su me mučile u tom trenutku. Razgovor je uvek poželjan, on je majka za mnoga pitanja, nekada vam je i komšinica kod koje svratite na kafu da se izjadate dobar psihijatar.

Nedavno je vaš status na društvenim mrežama o poseti psihijatru prilično uzburkao javnost. Zašto ste uopšte osetili potrebu da o tome pričate javno?

- Promatrajući svet u kom živim i osvrnuvši se na ovo vreme, želeo sam sebi da pokažem, a i potvrdim, kako će ljudi na društvenim mrežama reagovati. Inače, fejsbuk doživljavam malo “trala la la laa”. Status o psihijatru je pokazao jednu od niza savremenih iskrivljenosti, da nam je postalo važnije šta je neko napisao na društvenim mrežama nego šta je zaista uradio. Slično je i sa ostalim mrežama, negde reklamiraš zadnjicu, a negde se samozvano proglasiš intelektualnijim, prezirući druge mreže, pa se oglasiš na tviteru. Zamislite tu sprdnju da se na nacionalnom dnevniku citira šta su Tramp ili Nikolić napisali na svom nalogu. Smešno, da se pukne od smeha. Moglo bi se reći da i ovog puta jesam imao odlazak kod psihijatra, jer je moj dugogodišnji prijatelj zapravo po zanimanju psihijatar, i to vrstan.

O čemu ste razgovarali?

- O svemu, dnevnoj politici, stavovima, događajima, ljudima, muzici, roku i njegovom uticaju, kao i o tome koliko on sada mladim ljudima nedostaje kao poruka, kao buntovnost, stil života, želja za slobodom. Pričali smo i o nekim mojim dilemama. Posle našeg razgovora se i rodila ideja za ovako “škakljiv” i dvosmislen status. Ja nemam ništa protiv toga da ljudi koji imaju problem sa kojim ne mogu da se izbore posete kvalitetnog psihijatra. Kod nas još dominira predrasuda da kod psihijatra ideš samo kada si mentalno oboleo. Jednako kao predrasuda da si penzioner kad napuniš 65 godina. Mnogo je ljudi koji nemaju s kim da podele ono što ih muči i da kroz razgovor dođu do olakšanja i realnog sagledavanja problema koji to možda, u stvari, i nije. A zašto? Zato što obraćamo više pažnje na sve drugo nego na ljude iz bliže okoline, i zato što je “imperativ pozitivnosti po svaku cenu” ubio empatiju.

Na taj vaš status bilo je mnogo reagovanja. Jesu li vas više podržali ili iskritikovali što o toj “strašnoj temi” govorite javno?

- Mnogi su se za mene zabrinuli, pisali mi u inboks, neki su me već prežalili, neki i uživali, sa prećutnim “napokon je dolijao”. Nasumice su pitali i raspitivali se da li sam “pukao”. Bilo je i onih koji su me kritikovali kako nemam pojma šta je to psihoterapija i da to nije ono “odeš kod lekara opšte prakse zbog nazeba pa ti prepiše antibiotik”. Suština moje poruke nije: bio sam kod psihijatra. To je, uostalom, lična stvar i izbor i neprikladno je baviti se time, poruka je sasvim druga.

Koja?

- Iskreno, ako dozvolim da mi život postane virtuelan, izgubiću kvalitetan način za trošenje slobodnog vremena i pretvoriti ga u dokolicu. Vođenje brige o tuđim životima i njihovim eventualnim problemima beg je od sopstvenog. Mene ne zabavlja, niti osećam određnu dozu olakšanja, niti bilo kakve naslade, saznanje da je nekom trećem teže nego meni i da je on u većem problemu od mene. I naravno, stalno čitam komentare koji se daju na osnovu pretpostavki, koje se naslanjaju na lični ugao, a ne na upoznatost sa stvarnim stanjem i povodom napisanog. Sporednosti dominiraju u svakom smislu. Recimo, moja baba i otac nikada nisu koristili reči depresija i dokolica. Mislim da nisu ni znali šta one znače.

Šta trenutno radite?

- Ništa pametno. Posmatram svet oko sebe, malo me zabavlja, a malo i ne, i skupljam energiju da počnem sa realizacijom jednog multimedijalnog projekta koji me muči od bombardovanja ’99 godine pa do danas. Došlo je vreme da se napokon iskažem i obračunam sa sopstvenom idejom, sazrela je.