Dragana Varagić: Majka me je naučila da prepoznam ljubav kao lek

Autor:

10.03.2018 18:00

Foto:

Foto:



Nekoliko godina po povratku iz Kanade istaknuta dramska umetnica, rediteljka i pegagog ponovo zauzima pozicije u pozorištu, na filmu i televiziji koje zaslužuje i otkriva koliko voli glumu

Oni koji su posećivali Narodno pozorište osamdesetih još se živo sećaju sjajnih uloga Dragane Varagić (60). Ostvarila se u klasičnom dramskom repertoaru tumačeći likove poput Nataše Rostove, Julije, Ledi Ane, Katarine Lugomirski. Paralelno s teatarskom razvijala je i filmsku i televizijsku karijeru. Kritika i publika bile su jednodušne u oceni da je briljirala u serijama “Vuk Karadžić” i “Sivi dom”, kao i filmovima “Varljivo leto ’68.” i “Slučaj Laze Kostića”. Početkom devedesetih otisnula se u Kanadu gde je živela blizu 25 godina. Onda se vratila i veoma brzo realizovala svoje ambicije, pa danas, osim što glumi, režira i predaje na fakultetu. Ulogom u komadu “Balkanska tužbalica” u Ustanovi kulture ‘Parobrod’ Dragana se vraća na velika vrata na beogradsku pozorišnu scenu.

Kao Nataša Rostova u "Ratu i miru"

- Veću tremu osećam kao reditelj kad gledam premijeru. Mnogi reditelji ne gledaju svoje premijere. Ja sam i dalje uporna u toj svojoj hrabrosti. Mislim da ukoliko kao glumica umem da odigram premijeru, onda ću valjda i kao reditelj umeti da je odgledam iz sale. Volim publiku. Susret predstave i gledalaca uvek nosi sa sobom jednu nepoznanicu, koja u sebi sadrži mogućnost prepoznavanja i poverenja. Znate ono kad publika i glumac dišu istim ritmom, ili kad se iznenada vazduh preseče istinom. To su stvari koje se pamte, ali o kojima se ne priča, kako mi je jednom davno rekao Miša Žutić posle zajednički odigranog komada. Imala sam sreću da na početku karijere igram, što na sceni, što pred kamerama, sa velikim glumcima. To je neprocenjivo iskustvo. Od njih sam učila neke tajne.

Kao neko ko je započeo karijeru velikim dramskim ulogama da li ste se u međuvremenu, i zašto, posvetili off teatru?

- Ne, nisam. Evo sledeće godine ću režirati dve predstave u pozorištima koja zasigurno nisu off teatar. Ali pitanje jeste zanimljivo. Otkako sam se vratila iz Kanade prvo sam zaigrala u Bitef teatru, koji se po svojoj različitosti verovatno smatra alternativnim - po multidisciplinarnosi i multikulturalnosti. Možda nas, koji smo dugo stvarali u nekoj drugoj sredini i na nekom drugom jeziku, baš zbog toga što imamo ono “isto” koje smo poneli odavde, a vratili se sa nečim “drugim”, doživljavaju alternativno. Lično smatram da sam radoznala prema svim oblicima pozorišta kao i ranije. Repertoar je drugačiji, uglavnom, ali bih volela da se kao glumica opet sretnem i sa Šekspirom, Čehovim, Tolstojem.

U komadu Vide Ognjenović "Je li bilo kneževe večere" kao Katarina Lugomirski

Kao profesor glume radite u Srbiji, Poljskoj i Kanadi, da li među studentima iz ovih zemalja vidite neku razliku?

- Ne razlikuju se u osnovi. Gluma je težak, a predivan posao. Lična inicijativa i glad za novim saznanjima su osnovni pokretači. Ne možete biti vredni u glumi, ali ako joj se ne predate potpuno, ona vas izda i podsmehne vam se. Gluma je i način razmišljanja o životu, jedna vrsta vaše lične životne filozofije. To zovem “moj prozor” kroz koji posmatram svet. Bez okvira tog prozora, bojim se da manje razumem šta se dešava, i šta mi se dešava.

Iz braka sa karikaturistom Dušanom Petričićem imate kćerku Mihailu-Mišu, koja je poput vas posvetila život umetnosti. Koliko vam odnos koji imate sa njom pomaže da budete bolji prema studentima, i obratno?

- Mihaila je doktorirala književnost, englesku, francusku i italijansku, tako da je ona takođe između nauke i umetnosti. Miša je nasledila mnoge darove, od crtačke ruke do glumačkog osećaja za scensko i kameru, ali ima jedan svoj i samo svoj, a to je pisanje. Njene kratke priče su primer kako se na malom prostoru lakom spisateljskom rukom razvijaju kompleksne slike i značenja. Začuđujuća preciznost u lepoti i jednostavnosti reči. Verovatno je to što imam kćerku koja je donedavno bila studentkinja uticalo na mene kao profesora. Kad je Miša počela da studira, ja sam postala profesor na kanadskom fakultetu. Htela sam da znam kako to izgleda u Kanadi sa druge strane katedre.

Koliko se Beograd koji ste ostavili izmenio kad ste se vratili iz Kanade?

- Stalno ispitujem taj osećaj između Beograda i mene, da li se još volimo, i koliko. Nedavno sam se vratila sa dvomesečnog puta po Americi, Meksiku i Kanadi. Volim da putujem. Svaki povratak u Beograd vraćao mi je po jedan deo bliskosti između grada i mene, nešto što sam bila ostavila ovde, kao tajnu da me čeka. To Kanada nije promenila. To je samo između mene i mog grada.

U narednom periodu gledaćemo vas u filmu Miše Terzića, a zaigrali ste i u seriji “Pet”. Kakva iskustva nosite iz rada na tim projektima?

- Ta snimanja, kao i rad na pozorišnom komadu “Balkanska tuzbalica”, podsetili su me koliko i zašto volim glumu. Tek sad ponovo osećam intenzivnu potrebu da glumim na srpskom, shvatila sam da tek kroz glumu, kroz ono što sam radila pre nego sam otišla u Kanadu, imam osećaj da sam se vratila u Beograd, da sam “svoj na svome”.

Očekujete li drage ljude u publici na premijeri “Balkanske tužbalice” i hoćete li nekom posvetiti izvođenje ove predstave?

- Ako bih je nekome posvetila, onda bi to bilo mojoj majci, koja me je naučila da umem da prepoznam ljubav kao lek.