Boris Milivojević o neostvarenim ambicijama: Spremam se za muzičku zvezdu

Autor:

10.09.2017 17:45

Foto:

Foto:



Glumac koji je svojim talentom i šarmom osvojio simpatije publike celog regiona, nekoliko godina nije imao angažmane, a to vreme iskoristio je za pisanje pesama i sad namerava da snimi album koji će ga lansirati u svetu

Posle pauze od skoro tri godine, koje je, između ostalog, iskoristio i za bavljenje muzikom, akter nekoliko kultnih domaćih filmova Boris Milivojević (45) imao je “snimajuće” leto, što mu, budući da je slobodan umetnik, posebno znači.

Boris Milivojević: Divim se svakoj osobi koja drži glavu uspravno i ne gubi nadu

-Ovo leto mi je bilo radno, što mi mnogo znači, pogotovo što u poslednje skoro tri godine nisam mnogo radio. Imao sam u tom periodu samo pet dana snimanja u jednoj seriji, a u pozorištu dva naslova. Generalno gledano, ne radim nešto mnogo - iskren je Milivojević.

Mislila sam da se reditelji baš otimaju o vas?

- Pre leta pripremao sam pozorišnu predstavu “Don Kihot ili šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva”, u režiji i adaptaciji Zlatka Pakovića. Igram Sanča Pansa, kako bi se dalo i očekivati, a Nikola Đuričko je Don Kihot. Radovao sam se tom poslu. Zlatkove predstave su ono kako ja doživljavam moderni teatar. Tek treba da vidimo gde ćemo je od jeseni igrati. Snimao sam i seriju “Psi laju, vetar nosi”, u režiji Jelene Bajić, i film Milorada Milinkovića, “Patuljci sa naslovnih strana”, u kojem igram negativca, vlasnika jedne televizije. Radio sam i jednu koprodukciju o kojoj sada ne bih puno da govorim.

Jeste li išli nekuda na odmor?

- Nisam. Imao sam dva dana snimanja, pa pet slobodno, i zato nisam ni stigao da negde odem, sem do placa gde žive moji roditelji. Pripremam razne projekte, pa ćemo da vidimo šta će biti. Nikad se ne zna. Nekoliko godina niko me nije zvao, a pošto nisam na plati ni u jednom pozorištu, to nije prijatno. Uz to, svake godine je nas glumaca za stotinak više.

Živite kao slobodan umetnik, niste zaposleni. Da li je to vaš lični izbor?

- Nigde nisam zaposlen, ali to nije baš moj izbor. Doduše, nisam išao od vrata do vrata i tražio stalni posao, ali, iskreno, očekivao sam da će možda nekad, negde, neko da me pita. Međutim, to se nije desilo.

Izvesno vreme ste imali bend “Sport i reinkarnacija”, u kojem ste bili s Markom Banićevićem, Nikolom Đuričkom i njegovim bratom Đorđem. Šta se sada dešava s vašom muzičkom karijerom?

- Što se tiče stvaranja pesama, hiperproduktivan sam. Imam tri albuma na srpskom i šesnaest gotovih pesama na engleskom. Lako mi ide da smišljam tekstove na engleskom. Plan mi je da jednom angažujem tonca da mi uradi remaster zvuka, da eventualno snimim glas, pa da uvežbam muzičare, da snimimo spot i da postanem zvezda muzičkog neba pod stare dane. Videćemo. Muzika mi je, eto, neostvarena želja. Kao dete sam svirao klavir, pa kontrabas, u međuvremenu i gitaru, frulu i drombulje. Vlasta Velisavljević mi je poklonio dve usne harmonike, pa sada moram i to da učim. Imam to zadovoljstvo da umem da sviram, pevam, plešem, pa ćemo videti da li će to biti za širi auditorijum ili neće.

Jednom ste rekli da se budite uz komentar svoje devojke: “Hrčeš, ljubavi”. Da li je i sada tako?

- Manje. Trudim se da ne hrčem, ili gledam da legnem posle nje, sačekam da ona zaspi, da me ne čuje.

Jeste li se u međuvremenu oženili?

- Nisam, ali o braku mislim sve najbolje ukoliko se ljudi venčavaju iz nekih praktičnih razloga. Ako taj ugovor potvrđuje da se mi volimo, da se ne lažemo, i kada se potpišemo da je to - to, onda dobro. Lično mislim da je taj ugovor idiotska stvar, ali ako postoje neki razlozi, recimo, da pravimo decu, onda možda, možda brak ima smisla, mada još uvek nisam siguran. Nije mi sve to najjasnije, cela ta pojava, moram priznati. U principu, šta se tu dešava? Potpisuješ neko parče papira na kojem se zaklinješ da ćeš voleti neku osobu. Pa kako to? Ljubav ne bira. Ako voliš tu osobu, nikakav potpis neće to pojačati niti smanjiti. Ne znam čemu to suštinski služi. Možda samo zbog dece.

 

Kako se snalazite s kućnim poslovima?

- Što se toga tiče, sve radim i sve znam, ali nisam baš vredan. Ponekad mi se nakupe sudovi, pa onda krenem redovno da ih perem, pa opet prestanem, pa se nakupe. Ali sve radim. Umem i da kuvam. Jedino retko peglam.

Izvesno vreme ste živeli na selu, da li biste opet?

- To je selo koje je vrlo blizu Beograda. Zove se Guncati, deset minuta vožnje od grada. Više je vikend naselje nego selo. Proveo sam tamo tri godine. Odgovaralo mi je što ima puno prostora u kući i oko kuće. U dvorište su mi dolazile veverice i zečevi, u blizini sam viđao srnu, ponekad su dolazili i paunovi i fazani. Većini ljudi bi odgovaralo da živi u takvom prostoru, ali ga je u gradu teško obezbediti bez mnogo novca. Opet bih otišao tamo da živim.

Šta biste želeli da vam se u narednom periodu desi na privatnom i poslovnom planu?

- Voleo bih da nešto uradim s ovom muzikom, da radim zanimljive projekte i da mi uspeju poslovni poduhvati o kojima neću da vam pričam, a koje pokušavam da sprovedem.