Varja Đukić: Uzbudljiva avantura igranja

Autor:

25.12.2015 14:17

Foto:

Foto:



Pamtimo je po ulozi doktorke u filmu ‘Variola vera’, ali glumica, koja je oživela mnoge ženske likove u teatru i pred kamerama, poznata je i kao osnivač fantastične knjižare i borac za kulturu

Foto: Duško Miljanić

Glumicu Varju Đukić mnogi pamte pre svega po ulozi doktorke Danke Uskoković u filmu “Variola vera”, za koju je na festivalu u Puli nagrađena kao najbolji debitant. U međuvremenu, oživljavala je najrazličitije likove u predstavama, televizijskim i radio-dramama, filmskim ostvarenjima. Serija “Banjica”, komadi “Ko se boji Virdžinije Vulf”, “Veliki briljantni valcer”, “Zli dusi”, “Klaustrofobična komedija”, “Revizor”, filmovi “Stepenice za nebo”, “Pogled sa Ajfelovog tornja”, “U ime oca i sina” samo su neki od naslova iz njenog bogatog glumačkog opusa. Ovih dana u Budvi joj je uručeno godišnje priznanje “Grad teatar” za uloge u predstavama “Banović Strahinja” i “Ribarske svađe”. Obrazlažući odluku, žiri festivala je naveo: “Varja Đukić misli i živi pozorište tako što osobeno, hrabro i istraživački donosi najviše rezultate”.

Kako doživljavate nagrade i koliko vas one inspirišu za dalji rad?
- Dolaze kada treba i lep su podsticaj. Zajedno, one su zbir doživljaja publike, koju izuzetno cenim. A koliko je nju zahtevno sadržajno zabaviti znamo mi glumci, muzičari i klovnovi.

Šta je zahtevniji zadatak, filmska ili televizijska ekranizacija sa scenama koje se ponavljaju, ili pozorište u kome je svako izvođenje novi izazov i gde mnogo toga zavisi od trenutka?

- Pozorište milenijumima ima svedoke i “uprizoritelje”, pa me privlači i kao gledaoca i kao aktera, onu koja igra i deluje. Zajedno sa rediteljima, dramaturzima i glumcima mogu da oživim ono u šta verujem, kao i da osetim rediteljske muke odvajanja od dela, prepuštanja predstave glumcima. Svako izvođenje ima drugu publiku i zato je to uzbudljiva avantura. Oprobala sam se u najrazličitijim teatarskim žanrovima: klasičnim, dramskim, poetskim, neformalnim, institucionalnim, alternativnim, uličnim, teatru pokreta, scenama na otvorenom... A film je fascinantna globalna razglednica. Malo mi smeta kamera, ali dobro je odglumiti filmsku ili televizijsku ulogu, jer ostaje zapis kao apsolutno svedočanstvo. Doduše, i u teatru ima kadriranja, igramo u prostoru koji zavodi gledaoce zvezdama, mesečinom, morem, samo što je posmatrač na korak od nas. Iste stvari su potrebne u svakoj igri: dobar scenario, drama, partneri, reditelj, dramaturg, snimatelj, kompozitor, scenograf. “Energiju zablude” može da stvori samo dobar tim.

U predstavi posvećenoj životu i delu Danila Kiša, “Post scriptum”, predstavili ste se i kao reditelj. U tom projektu ste objedinili elemente proze, baleta, zvuka, video-arta i glume?
- Uradila sam nekoliko autorskih projekata. Na kraju studija diplomski rad “Ovaj smak sveta” po tekstovima Elijasa Kanetija, preko predstave “Tebi iz jučerašnje”, radio-drame “1919” do “Post scriptuma”. Ni danas ne znam koji su to žanrovi, možda su najbliži poeziji, jer bez nje ne mogu. Bez stihova Crnjanskog, Rilkea, Marine Cvetajeve. “Post scriptum” je nastao po delima Danila Kiša. Dramaturg Božo Koprivica i ja koristili smo isključivo njegovu poeziju i prozu, delove iz knjiga “Rani jadi”, “Enciklopedija mrtvih”, “Peščanik”, “Bašta, pepeo”. Za Kiša volim da kažem da je “ptica nad jezicima”, njegovo delo je dokaz kulture i epohe južnoslovenske, južnoevropske.

Osnivač ste i direktor knjižare “Karver”. Ovo mesto u centru Podgorice, na obali Ribnice, u orijentalnom zdanju nekadašnjeg turskog kupatila, već deceniju je stecište umetnika i intelektualaca, zaljubljenika u prozu i poeziju, film.
- Od ideje na papiru “Karver” je postao znak, način na koji delimo sudbine sa ljudima koji ovde žive i onima što prolaze kroz grad, dolaze u Crnu Goru. Ideju o tome imali su i Tomaž Šalamun, Klaudio Magris, Tes Galager, ceo region, đaci i studenti koji danas borave tu i uče, čitaju, slušaju dobru muziku i gledaju filmove. Ovo je najlepša knjižara u ovom delu sveta, sa knjigama koje su nam stigle preko granica i predstavljaju najbolje prevode na naše jezike.

Vi ste borac za kulturu, ratnik koji se u vremenu (ne)kulturnih (bez)vrednosti neštedimice vatreno bori za umetnost i kulturu na ovim prostorima. Odakle crpite inspiraciju i pokretačku snagu za ovu borbu?

- Predstave u kojima sam glumila velika su snaga. Igrati dobar teatar je genijalna stvar, privilegija. Usred nečega rekonstruišeš sistem vrednosti i uspostavljaš zajedničke stavove, strahove, upisuješ svojom pojavom, telom, pokretom, glasom slike koje su jednake, nekad i snažnije od vlastitog iskustva. Ta čarobna “vlast” u teatru je benigna, istovremeno oplemenjuje i opominje. Igrala sam uloge koje bih poželela u još dva života. Ponešto od njih je moja lična svojina, nešto sam nastavila i izvan scene. Ipak, najviše se borim za “prolaz između”, ličnu i sreću svoje dece, porodice, ljudi koje poznajem i volim.
Goran Anicic

Autor

Komentari. (0)

Loading