Tamara Aleksić: Koketiranje s egom

Autor:

25.12.2015 14:08

Foto:

Foto:



Glumica koja u ‘Velikom Getsbiju’ tumači lik glavne junakinje Dejzi, sve je hrabrija i ima više ‘pozitivnog bezobrazluka’, važnog zato što nas, kako kaže, tera da zavolimo sebe kako bismo mogli da volimo druge

Foto: Vidoje Manojlović

Rediteljka Ana Radivojević Zdravković na scenu teatra Madlenianum postavlja predstavu po čuvenom romanu “Veliki Getsbi”, Skota Ficdžeralda. Premijera je zakazana za 18. decembar. Glumica Tamara Aleksić (23) oživela je lik glavne junakinje Dejzi. Reč je o ženi vaspitavanoj da bude krotka i igra po muškim pravilima, ali dovoljno pametnoj da shvati u čemu se ogleda njena nesreća - u dopuštanju drugima da je uguraju u šablonski način ponašanja. Tamaru smo za intervju i fotografisanje uspeli da “ukrademo” između proba, koje njen dan čine pomalo haotičnim i teraju je da improvizuje organizaciju svakodnevnice. Ipak, odlučno kaže da ne bi ništa menjala. Objašnjava nam koliko je ova uloga važna za njeno odrastanje i samospoznaju.
- Dosad sam imala sreću da tumačim likove koji mi se na neki način nisu sviđali. To je za mene bila sreća, jer sam kroz njihove postupke učila. Kad sam, recimo, prvi put čitala “Anu Karenjinu”, Kiti mi je bila najomraženija, jer mi nije bilo jasno kako može da šikanira jadnog Ljevina. Grejs iz “Dogvila” sam doživljavala kao slabu, jer dozvoljava da joj se dešava zlo, a to je isto kao da ga podržava. U početku sam mislila da je Dejzina ljubav idealizacija i nisu mi bili jasni njeni postupci. Ali, sa svakim likom i mi glumci sazrimo pomalo. Naši karakteri nas teraju da se preispitujemo.

Čemu vas je Dejzi naučila?
- Da ne smem biti kukavica. Vaspitavana je da stalno sedi uspravno, da bude krotka. U jednom svom divnom monologu kaže da joj je drago što je rodila devojčicu i da sve što želi jeste da njena ćerka bude glupa, jer to je najbolje što žena može da bude, iako sama nije bila takva. Ali, gurali su je u šablon po kome mora da bude savršena žena, a ona je shvatila da je nesrećna. Njen problem je, dakle, bio to što je umela da misli. Sličnost svih likova koje sam u pozorištu oživela jeste u tome što mi je svaka junakinja dala malo hrabrosti i samopouzdanja, “pozitivnog bezobrazluka” koji nas tera da volimo sebe kako bismo mogli da volimo druge.

Foto: Vidoje Manojlović

Kako naći pravu meru da hrabrost i samopouzdanje ne pređu u samoljublje?

- Ne može se konstantno biti u balansu, a iskreno mislim da bi to bilo i dosadno. Celog života se borimo sa sobom. Postoji predivna priča koja govori o tome da li je čovek u suštini dobar ili zao. Ona kaže da u svakom od nas postoje dva vuka - jedan je dobar, drugi je loš. Napredovaće onaj koga više hranimo, a oni se međusobno stalno bore. Kad znaš ko si i kad osećaš šta valja a šta ne valja, onda si u balansu. Ne kažem da sam savršeno srećna, ali trudim se da sreću pronalazim u svemu, u jutarnjoj kafi, u spontanosti dana.

U kojoj meri je vaš posao učinio da brže sazrite i kakva su saznanja do kojih ste na dosadašnjem putu samospoznaje došli?
- Svako ko želi da se bavi sobom ili drugima mora malo da suzbije ego. To je teško, jer on je zavodljiv. Treba umeti koketirati s njim. Mislim da nisam zrelija od svojih vršnjaka, čak smatram da sam nezrelija. Okružena sam ljudima različitih godina i interesovanja i drago mi je što imam od koga da učim, a moja blesavost, koju prati i smotanost, čini da sebe vidim kao detinjastu. Sestra i tata su prošlog leta napravili kućicu na drvetu. Došla sam kući posle snimanja, umorna i pod teškom scenskom šminkom, ali kako sam ugledala kućicu, počela sam kao majmunče da se verem po drvetu. Ako se baviš glumom, moraš da imaš konstantnu potrebu za igrom.

Koliko vas karakteriše vaš horoskopski znak duple Lavice?
- Ne razumem se u horoskop. To pitanje počelo je da se postavlja kad sam upisala akademiju. Upoznala sam devojku koja mi je rekla: “Ti si Lav? Dupli? Ti i ja se nećemo družiti.” Postale smo i ostale divne drugarice. Moj drug Rade Ćosić, koji je takođe Lav u horoskopu, pojasnio mi je u čemu je stvar. Iako ponekad izgledaju opasno, Lavići u suštini samo žele da se maze i igraju.

Foto: Vidoje Manojlović

Kako ste pronašli glumački identitet i ko vam je na tom putu najviše pomogao?

- I dalje ne znam šta je tačno taj glumački pečat. Verujem da je to određena karakteristika svakog glumca, njegov poseban senzibilitet. Za to “nešto moje” što imam najviše su zaslužni Bog, koji mi je dao dušu, roditelji, Caca Aleksić, Branko Kockica i profesori Mika Aleksić, Biljana Mašić i Dragan Petrović Pele. To su ljudi koji me usmeravaju. Mada, mislim da su to i svi oni koje upoznamo na svom putu - nastavnici iz osnovne škole, drugari, komšinica, čovek koji radi u trafici u komšiluku.

Kako se borite za svoje snove? Ili je bolje da pitamo - kako ih ostvarujete?
- Nisam listić koji leti gde god ga vetar usmeri. Pokušavam da u svakom trenutku otkrijem šta je to što želim i volim. Ponekad potpuno spontano nešto odlučim, čak se i sama iznenadim, a nekad baš moram da se bacim u razmišljanje. Analiziranje samo po sebi može da koči, osim ako u jednom trenutku ne napraviš otklon i ne okreneš se onome što osećaš.

Koliko su vaši snovi realni?
- Imala sam tendenciju da razmišljam ili previše daleko u budućnost, ili isto tako u prošlost. Umem previše da analiziram, a to može da sputa čoveka. U krajnjoj liniji, mislim da nije ni zdravo, jer onda prolaziš kroz život a zapravo nisi tu. Umem da poletim kad su emocije u pitanju, ali što sam starija, shvatam da nije loše kad pokažeš osećanja. Čak i ako završiš povređen, na neki način se dobro osećaš, jer bilo je vredno dok je trajalo.

Foto: Vidoje Manojlović

Šta ste tokom građenja Dejzinog lika naučili o ljubavi?

- Potvrdila sam ono što sam i ranije znala, a to je da ako je čoveku do nečeg stalo, na tome i za to treba da radi. Moraš da budeš dovoljno snažan, odlučan i hrabar da se prepustiš i otvoriš.

Među glumcima imate dosta prijatelja. Znači li to da ste oslobođeni sujete?
- Među kolegama ima toliko divnih, tananih bića. Takva je cela ekipa “Getsbija” i moram svakog od njih da vam dočaram, jer su mi veoma važni. S Ljubom Bulajićem se družim još od “Šešira profesora Koste Vujića” i mi smo budući kumovi. On je čist, dobar i iskren, zaštitnički nastrojen, i dao je svom Niku posebnu notu. Miloš Timotijević je bistar i obrazovan. Toliko brani svog Toma, čiji postupci su takvi da bi trebalo da vam ga ogade, a on ga zastupa tako dobro da je svima jasno da ga je Dejzi u jednom trenutku sigurno volela. Ivan Bosiljčić je božanstven, prepun emocija, pozitivne energije, stalno ima potrebu da nas motiviše. S Anom Radivojević sam igrala u svojoj prvoj, a režirala je i moju diplomsku predstavu, i uvek je bila prijatelj. Sofija Juričan je duhovita, interesantna, inteligentna, ima zaštitnički odnos prema svima. Rade Nikolić, njen muž, sjajan je i duhovit i, mada ima malu ulogu, sve nas je “razneo” količinom energije. Milan Čučilović uvek ima genijalna glumačka i rediteljska rešenja.

Tu je i Milica Janketić, ona vam je bila asistent na časovima dikcije na fakultetu?
- Da, i prema njoj osećam strahopoštovanje. Ona je uvek vesela i živahna na sceni. Borka Tomović mi je uvek bila jedna od najlepših i najzgodnijih glumica. Svi moji drugovi su “sekli vene” za njom. Neverovatna je u svojoj lepoti, inteligenciji i skromnosti. Maja Lukić mi je u životu vrlo bitan mentor, iako ona misli da se šalim kad to kažem. Borac je i optimista i ima izraženu emotivnu inteligenciju. Tu su i inspicijentkinje Ljilja i Anka, kao i asistent reditelja Marko, čija mladost nam donosi duh neiskvarenosti. Kad se sve to sabere, predstava ne može da bude loša. Rad na njoj me toliko ispunjava da mi više ništa nije potrebno. Osim, možda, malo sna.

Zbog garderoberke u Madlenianumu počeli ste i da pletete. Dokle ste stigli?

- Zahvaljujući toj divnoj Tanji, počela sam da učim heklanje, štrikanje i pletenje. Dogovorile smo se da sve te lepe stvari učim u većim pauzama tokom priprema “Getsbija”, kao i između proba, jer me smiruju.

Šta još na vas deluje umirujuće?
- Najrazličitije stvari me istovremeno smiruju i uzbuđuju. Ne mogu da zamislim dan bez muzike i bez makar pet minuta samoće.

Porede vas s Nikol Kidman, Skarlet Johanson, Milenom Dravić. Kako vi doživljavate sebe?
- I dalje nisam svesna sebe. Normalno je da nikad nećete sagledati sebe onako kako drugi mogu da vas vide. Ne znam da li me određuje to što sam sa Zvezdare, ili to što navijam za Partizan, ili što volim da gledam filmove. Možda me određuje to što se bavim glumom, ili moj nežan izgled. Umem da budem vrlo emotivna, lepo sam vaspitana, ali na momente znam da se ponašam bezobrazno. Nedavno sam bila na rođendanu kod jednog prijatelja. Njegov drug mi je rekao kako je, dok me nije upoznao, mislio da sam nadobudna i hladna. Simpatično mi je da čujem kako me ljudi doživljavaju.

Goran Anicic

Autor

Komentari. (0)

Loading