Nikolina Pišek: Neobična godina

Autor:

22.12.2015 17:53

Foto:

Foto:



Voditeljka emisije ‘Bulevar B92’ početkom decembra organizovala je veliku proslavu rođendana ćerke Une Sofije, a prvih dvanaest meseci s naslednicom opisuje kao vrlo turbulentan period

Foto: Saša Mihajlović

Kad bi u jednoj reči trebalo da opiše godinu koja je za njom, voditeljka emisije “Bulevar B92” Nikolina Ristović (39) rekla bi da je ona bila turbulentna. Mada priznaje da nikad u životu nije bila umornija, rođenje druge ćerke, Une Sofije, 2. decembra 2014, i nju i supruga Vidoja Ristovića (36), istoričara umetnosti, ispunilo je novim, lepim emocijama. Trebalo joj je malo više vremena da se uhoda kad su u pitanju obaveze oko bebe. Nije mogla mnogo da se osloni na prvo iskustvo, jer je ćerku Hanu rodila pre 17 godina. Od tada se, kako kaže, dosta toga promenilo u načinu odgajanja dece.
- Iza mene je neobična godina, u kojoj sam otkrila neke nove stvari o sebi i bližnjima. Iako sam uvek bila emotivna, posle Uninog rođenja pretvorila sam se u osobu koja plače i na televizijske reklame. Volela bih da prestanem s tim. Lepo je saosećati i imati razumevanja za sve ono što drugi ljudi proživljavaju, ali ponekad tuđe nesreće, pogotovo kad znaš da ne možeš da pomogneš, mogu da budu iscrpljujuće.

Pre organizacije proslave prvog rođendana Une Sofije, Nikolina i njen suprug morali su da organizuju mali porodični sastanak, jer su im zamisli bile različite.
- Bila sam za intimniju varijantu, jer znam koliko su velike organizacije opterećujuće. Organizovati rođendan je zapravo isto kao i organizovati venčanje, koje mi je još prilično živo u sećanju. Ali, morala sam da popustim suprugu. Imao je jak argument. Nije proslavio Unino rođenje kako dolikuje, odnosno nije bilo cepanja košulje i svih ostalih tradicionalnih običaja. Porodila sam se u Zagrebu, pa je on stalno bio na relaciji Srbija-Hrvatska i nije imao vremena za proslavu. Zato je želeo da se “ispuca” na rođendanu. Na kraju sam i sama shvatila da su zabave retki trenuci kad uspemo na jednom mestu da okupimo porodicu i prijatelje. Naravno, bila sam svesna da ću najmanje uživati u celom događaju, jer neću imati mnogo vremena da se dovoljno posvetim svakom gostu. No, ispunilo me je to što sam sve drage ljude videla zajedno, okupljene u čast moje ćerke.

Malena slavljenica je tokom proslave upriličene u beogradskom hotelu “Crowne Plaza” bila dobra. Nijednom nije zaplakala, iako je Nikolina mislila da zabava neće proći bez njenih suzica.

- Sad je u fazi kad je nepoverljiva prema nepoznatim ljudima, pa sam se plašila njene reakcije. Posebno zna da bude oprezna prema muškarcima, i to najčešće prema onim najnevinijim. Nežniji tipovi je zastrašuju. Jedno vreme se plašila mog brata, što je zaista suludo. Ali, ona kao da je znala da se tog dana nešto dešava zbog nje, da je u centru pažnje. Strpljivo se smeškala, pozirala i uživala u svakom trenutku svog slavlja. Onda je zaključila da joj je sve to malo naporno, pa je odspavala, a kad se probudila, zajedno smo ugasili svećice na torti.

Prva Unina godina Nikolini je prosto proletela.
- Kad sam prijateljima počela da šaljem pozivnice za rođendan, svi su mi govorili: “Čekaj, kako već rođendan? Pa ona je juče rođena!” Na to sam im odgovarala: “Žao mi je što moram da vas podsetim na tu ne baš tako prijatnu činjenicu da smo svi godinu dana stariji.” Zaista mi je brzo prošla godina, iako je u početku izgledalo da će trajati beskonačno. Početni period je bio vrlo težak, jer se budila na svaka dva sata i imala je zaista velike prohteve kad je u pitanju nega. Mada, možda sam ja preterano brinula. Bukvalo sam bdela nad njom.

Tek što je odahnula posle organizacije Uninog rođendana, voditeljka mora da počne s pripremom velike večere, koju će organizovati za prijatelje na Badnje veče.
- Praznike ćemo tradicionalno proslaviti u Zagrebu, koji je u tom periodu neverovatno lep. Među najbližim prijateljima iz Beograda imam veliki broj “zavisnika”, koji insistiraju da Božić provedu u Zagrebu. Običaji nalažu da se badnja večera obavi u krugu porodice, ali pošto se broj onih koji žele da joj prisustvuju dramatično povećava iz dana u dan, neću je organizovati kod roditelja, već u svojoj kući. Zaključila sam da je tako najbolje. Na večeri ću imati tridesetak ljudi. Srećom, imam razumnu majku i prijateljice, pa ćemo podeliti posao oko pripremanja hrane.

Foto: Saša Mihajlović

Nikolinina novogodišnja želja svakog 1. januara je ista.

- Porodicu ću obavestiti da ne želim nikakve novogodišnje poklone, već da jedino hoću da provodimo što više vremena zajedno, da se manje nerviramo i da budemo svesni koliko smo blagosloveni i koliko nam je lepo. U slučaju da imaju potrebu nešto da mi kupe, uputiću ih gde da uplate novac koji su planirali da potroše za moj poklon. Volela bih da i dalje sve bude kako je sada, jer smo srećni, zdravi i čili. Ono što je najbitnije ne može se kupiti. Sve ostalo je stvar naše kreacije, sposobnosti, želje i kapaciteta.

Mada je uloga Hanine i Unine mame veoma ispunjava, kaže da ne bi bila potpuno srećna kad ne bi radila.
- Izuzetno je bitan balans. Majka mora da bude srećna, radeći sve ono što je ispunjava. Mene ispuni srećom kad vidim kolege na poslu. Vremenom smo postali fantastična ekipa, družimo se i van televizijskog studija i malo mi je žao što nas toliko marginalizuju i što smo zbog nekakvih prema mom mišljenju jezivih rijalitija gurnuti u stranu. Ali, to se sad završava, pa se vraćamo u normalne termine. Ljudi s kojima radim emisiju su inspirativni, obrazovani i duhoviti. Pokrenuli smo određene stvari i neki ljudi su imali koristi od naših akcija. Pored toga, ispunjava me moj privatni angažman. Bavim se spasavanjem pasa lutalica u Srbiji i Hrvatskoj. Mogu da shvatim da neko ne voli životinje i da ne želi da se bavi njima, ali ne shvatam potrebu da im čini zlo. Tu ima dosta posla. Koliko god da se angažujemo, nemamo dovoljno sredstava ni ruku koje su voljne da pomognu. Ali, svaki spaseni život mi je velika satisfakcija. Svaki put kad mi jave da je neki pas udomljen, skačem od sreće.

Ćerkama ne govori kako treba da se ponašaju, već ih sopstvenim primerima usmerava da budu dobre i humane.
- Nema svrhe pričati o nečemu ako sami ne postupamo onako kako govorimo da treba. Oduvek sam bila svesna koliko drruštvo podleže teroru konzumerizma, kako kreiramo nerealne potrebe. Nikad se nećemo dobro osećati ako je nama lepo, a ljudima oko nas loše. Trudim se da poboljšam makar mikrosvet koji čini moja porodica i da utičem na okruženje da i ono počne tako da gleda na život. Hana je nekoliko meseci provela u Ruandi, gde je, zajedno s drugim volonterima organizacije “Love Volunteers”, siromašnim stanovnicima te zemlje predavala matematiku. Ponosna sam na nju, ali bilo mi je teško da se pomirim s činjenicom da je daleko. Plašila sam se kako će tamo proći, ali srećom, sve je na kraju bilo dobro. Ona će školovanje nastaviti u inostranstvu. Sledeće godine kreće u King’s College u Londonu.

Životni i poslovni izazov za hrvatsku voditeljku jeste nadogradnja svega što je dosad postigla.

- Što se televizije tiče, mislim da tu nema šta nisam radila. Budimo realni, ona je umirući medij. Smenjuju ga neki drugi, brži i interaktivniji. Mladi informacije i zabavu dobijaju na nekim drugim kanalima. Ali, imam privatne želje, koje će se, nadam se, ostvariti već ovog proleća. Želim da osnujem neprofitnu organizaciju za pomoć ljudima i životinjama. Već sam osmislila konkretan plan, ali ne bih prerano da pričam o tome. Imam dosta istomišljenika. Koliko god malo uspemo da učinimo, nekome će to biti mnogo - kaže Nikolina, koja i kad poželi, ne ume da miruje.
- Ponekad mi dođe da ceo dan provedem ležeći i gledajući u jednu tačku. Muž mi na to uvek kaže da moram da se pomirim s tim da nisam taj tip. Uspem u toku nedelje da malo ugodim sebi, ali sve trenutke koje provedem sama s mojom bebom računam kao “moje vreme”. Ono mi je dragoceno.
Goran Anicic

Autor

Komentari. (0)

Loading