Od A do Z: Milan D. Špiček

Autor:

21.10.2015 12:20

Foto:

Foto:



Novinar, autor romana ‘Heklanje uz vetar’, u intimnoj abecedi otkriva kako je na filmu za devet sekundi ubio Batu Živojinovića, zašto se svakog jutra zahvali Bogu i zbog čega je u Kinoteci završio kompletno školovanje

Foto: Marina Lukić

a Aforizam. “Uzmognem li da u ovom svetu veselo živim, šta će mi da u onom drugom budem ptica ili buba”.

b Baklava. Prvi susret s njom imao sam na Čukarici, gde sam rođen, u “Poslastičarnici” koju je držao Abdula Merseljević. Nalazila se blizu okretnice tramvaja 13, gde je Puriša Đorđević snimao “Opštinsko dete”. Prodavac je bio Abdulin nećak Goge, vrljav na jedno oko, pa smo radnju krstili “Kod Gogeta trovača”. Jednim okom gledao je Avalu, drugim gađao Pančevo, a kao da je rezervno imao na potiljku. Jer, i dok bi okrenut leđima točio bozu ili limunadu, mi, klinci, nismo mogli ništa da drpimo.

c C! Najkraća odrečna reč na svetu: svetska a naša.

č Čarape. Kada su mog tatu Dragutina uhapsili Nemci, mama je usred rata ostala sama sa troje dece. Dotle “majstorica” - tata je imao molersku radnju sa 30 radnika - preko noći je izgubila muža i lep život. Teško smo, ali odvažno, živeli. Baka Jelica, krojačica, bila nam je od velike pomoći. Od svega je umela nešto da sašije, kapute je prepravljala tako što ih je prevrtala i po nekoliko puta - lice na naličje, pa posle izvesnog vremena obrnuto. Ali najviše mi je u sećanju ostala slika mame kako krpi čarape. To mi je teže padalo nego krpljenje kaputa. Zato danas imam gomilu čarapa. Mnoge nikada nisam ni nazuo.

ć Ćevapčići. Prve sam okusio u kafani “Dva lađara” na Čukarici, na prilazu Adi Ciganliji, gde je sad benzinska pumpa. Vodio me je teča Laza, keka Marin muž, otac mog brata Dragana. Nikada više takav ukus nisam osetio, čak ni u Leskovcu na Leskovačkom internacionalnom fetivalu fimske režije - LIFF-u. Onda očito nisu znali za soju.

d Slovo koje se najčešće zloupotrebljava jer se stavlja na početak pisma ili danas e-maila. Voleo ne voleo osobu kojoj pišeš, tekst počinješ sa “draga”.

dž Džez. “Sav taj džez”.

đ Đurađ je trebalo da se zovem  jer me je Johan Fridl, srpski Nemac, porodični kum i veći Srbin od mnogih rođenih, krstio na Đurđevdan u Crkvi Svetog Đorđa na Čukarici. Po starom srpskom običaju, kum je odlučivao kako će se kumče zvati. Ipak, na molbu mojih sestara Donke i Borjanke, dobio sam ime po dedi koga su one obožavale. Isti sam on. Ali, to mi je falinka, krstim vino. Deda bi bio užasnut da me vidi. I pored toga što je držao kafanu, vino nikada nije prekrstio.

e Emilije. U mom životu postojale su dve: Emilija Milovanović i Emilija Milović. Prva je bila moja drugarica iz razreda u koju sam bio do ušiju zaljubljen, ali nisam bio hrabar da joj to kažem. Drugoj Emiliji sam rekao. Ona je samo slegnula ramenima. Tako sam naučio da i ljubav treba zaslužiti.

f Film. Svojevremeno su pitali slavnog Čarlsa Spensera Čaplina: “Gospodine Čaplin, šta je za vas film?” On je slegnuo ramenima i šeretski odgovorio: “Ne znam ni sam, mi smo se ovde skupili da se zezamo”. Pokušao sam i ja da se zezam, i skoro da mi je pošlo za rukom: režirao sam film “Lepo vreme za mlad grašak” o Puriši. To je ispalo pristojno zezanje, a i pojavio sam se u čak četiri filma. Ističem “Ptice koje ne polete” u kome igram ubicu, ni manje ni više nego Bate Živojinovića. Što nisu uspeli Nemci, završio sam ja u neverovatnih devet sekundi.

g Gospode Bože, hvala. Svakog jutra prekrstim se ispred ikone Svetog Đorđa, moje krsne slave, a javim se i Bogu da mu zahvalim što sam dočekao novi dan. Ne zahvaljuj, pomislim ponekad, ne podsećaj ga. Možda te je zaboravio!

h Heroj. Svi smo heroji. Šta nam rade i šta nam se dešava. A mi i dalje veselo živimo. U(z) inat.

i Italija moje mladosti. Trst. Ponte Roso. Pica, drer pivo, farmerke.

j Jasmin kao Jasmina. Najlepša žena. Ali više o njoj kod slova m.

k Kinoteka. U Kosovskoj 11 završio sam osnovnu, srednju i fakultet. Na vratima je bio divan gospodin Milan Majcer. Cepao je karte na ulazu. Mene i sve za koje je tačno znao da u bioskop ne ulaze samo radi zabave je propuštao. Hvala vam, gospodine Majcer.

l Laž. Mrzim laž, prezirem lažove. Za mene ne postoji “sitna laž koja je korisna i ne povređuje druge”. Zato ne lažem. Ili, što reče Al Paćino u kultnom filmu “Scare Face”: “I never lie! Even when I lie tell the truth” - “Ja nikada ne lažem. Čak i kada lažem, govorim istinu”.

lj Ljubav. Ljubav je samo reč koja ništa ne znači, kao što kroz pesmu poručuje Erta Kit.

m Mrvica. Odnosno Jasmina. S njom sam 10 godina bio “jedna duša, dva tela”. A onda se nešto dogodilo, pa je moja Mrvica otišla. I kao što sam i predviđao, ostala je moja poslednja žena.

n Nemaština. Ničega se na svetu ne plašim osim nje. Pomenulo se, ne povratilo se.

nj Njiva. Po maminoj liniji mi smo iz Preka, iz Vojvodine. Baka mi je rođena u Turiji, deda u Divošu, mama u Crnoj Bari. Bio sam klinac kada smo deda i ja konjskim kolima otišli na njivu. Dok se on zamajavao oko ašova i motike, poterao sam konje pravo preko njive i zasada. Deda je bio ljut, ali nije ni glas povisio. Pomazio me je po kosici i tiho rekao: “Njiva nas hrani, treba je čuvati, a ne gaziti”.

o Opera. Otkad znam za sebe, priča se da će Beograd dobiti Operu.

p Pita bundevara. Moja baka Jelica pravila je najlepšu bundevaru na svetu. U mom autobiografskom romanu “Heklanje uz vetar” naći ćete pitu bundevaru i u nacionalnom teatru.

r “Radio ne radio, svira ti radio”. Ovu maksimu smislio je jedan od mojih urednika Mira Mitrović. Čaršija je govorila: “U Beogradu imamo tri Mire: Miru Mitrovića, Miru Jevtovića, ali samo je jedna Mira Trailović”. Radio ne radio... To meni više ništa ne znači. Sad samo sviram...

s Sveti “20. oktobar”. Bioskop koji danas trune usred grada. Naočigled svih nas. A on je prvi sinepleks na Balkanu, sa dve sale. Projekcije su počinjale u parne i neparne sate, filmovi su pendlovani: kada iscuri prva rolna u Gornjoj sali, kurir ju je nosio u Donju. Tu sam postao tapkaroš. To je davno zaboravljeno uzgredno zanimanje poštene beogradske maloletne sirotinje, zbog koga su se u policiji dobijale i batine. A danas, u 11 sala Sinepleksa na prste možeš da prebrojiš koliko je gledalaca. Od toga 90 odsto i ne gleda platno već bulji u mobilni telefon.

š Špiček, kako to gordo meni, a vama prepotentno zvuči. Verovatno sam jedini čovek na svetu koji ima svoju planinu. To je planinski vrh Špiček, visok 2050 metara, na tromeđi Slovenije, Italije i Austrije. Samo sam tu na vrhu, inače sam uvek bio poslednji, na dnu: u dnevnicima, spiskovima, jer moje prezime je na slovo š -poslednje u azbuci.

t Tata. Mlad, lud i hrabar. Nisam ga upoznao jer su ga Nemci uhapsili i odveli. Posle rata smo dobijali informacije da je viđen u vozu za Mauthauzen, da radi na nekom selu u Nemačkoj, da su ga streljali na Banjici. Na svu sreću, imao sam divnu majku, koja mi je bila i majka i otac. Ali reč tata sam retko ili gotovo nikad izgovarao.

u “U današnje vreme...” Ako me išta u životu nervira, onda je to rečenica koja tako počinje.

v Veran. Ima li takvih? Ili je to samo jedna obična a sjajna reč.

z Zezam danju, zezam noću, zezam Sele kol’ko hoću.

ž Žao mi je: The End.

Tekst je originalno objavljen u štampanom izdanju magazina “Gloria”  u broju 645.
Goran Anicic

Autor

Komentari. (0)

Loading