Toma Kuruzović: Život je gluma, a scena je istina

Autor:

20.08.2017 13:17

Foto:

Foto:



Jednom od bardova filmske i pozorišne umetnosti ispunila se želja da glumi do kraja života: samo nekoliko dana pre nego što je napustio životnu scenu u 87. godini snimio je svoje scene u seriji ‘Nemanjići’

Večiti zaljubljenik u glumu, poeziju, Srbiju i život, glumac Toma Kuruzović preminuo je u 87. godini. Njegovim odlaskom zatvorena je važna stranica u istoriji ne samo srpske već i jugoslovenske dramske umetnosti, jer je on jedan od poslednjih studenata iz druge generacije Fakulteta dramskih umetnosti, koji je otvoren 1948. godine.

Toma Kuruzović: Tragedija koja mi je obeležila život

Klasići su mu, između ostalih, bili Milena Vrsjakov Dapčević, Ljuba Tadić, Slobodan Cica Perović i Bora Todorović. Toma je, a to mu je značilo gotovo više od svih nagrada koje je dobio i kojih nije bilo malo, bio blizak prijatelj velikog pisca Branka Ćopića. Njegovog Nikoletinu Bursaća igrao je više stotina puta svuda po nekadašnjoj Jugoslaviji.

GLUMAC DO POSLEDNJEG DAHA

Često je isticao da za svog omiljenog, robustnog i pomalo divljeg junaka Nikoletinu nije imao odgovarajući stas, ali to mu nije smetalo da ga savršeno verno dočara. Baš kao što je briljirao u ulozi jednog od najpoznatijih negativaca u domaćim serijama - kao legendarni Misirac u kultnom ostvarenju “Povratak otpisanih”.

- Onu čuvenu repliku “Al’ tu da me čekaš”, koju on kaže Prletu, ja sam smislio u trenu. Posle su je mnogi godinama izgovarali kad me vide, a moj sin, koji je seriju gledao kao dvanaestogodišnjak sa mnom na dvosedu, bukvalno se odmakao od mene - otkrio je Toma “Gloriji” kako je nastala poznata scena.

Koliko je voleo glumu i bio joj posvećen najbolje ilustruje činjenica da je ovog aprila, samo tri nedelje pošto su mu lekari ugradili pejsmejker, bio na setu “Senki nad Balkanom”, gde je tumačio pijačnog prodavca Lazu. Po scenariju je trebalo da bude upucan i da ga vuku po ulici pa bace na kamion. Ipak, reditelj Dragan Bjelogrlić i on odlučili su da to ne radi sam. Tako je prvi put imao dublera. U seriji “Nemanjići”, koja se upravo snima, odigrao je vizantijskog cara Aleksija Anđela, i tako mu se ostvarila davnašnja želja da glumi do poslednjeg daha.

Hrabro srce Tome Kuruzovića: Tri nedelje nakon operacije stao pred kamere

VEROVAO JE DA NIJE MILJENIK SREĆE

Uvek spreman da se našali, prvo na svoj pa na račun drugih, Toma je skrivao dve velike tuge. Prvu zbog prerane smrti majke Jovanke, koja je umrla u pedesetoj, kad je njemu bilo 17 godina, i drugu zbog kćerke Sanje. Dobio ju je u braku sa Ljubinkom, a kad su se posle 12 godina njih dvoje razveli, ona je ostala sa majkom i vrlo brzo se našla u začaranom krugu sa drogom. Toma je na sceni, iz dana u dan, izvodio glumačke bravure, zasmejavao sve, a u sebi je plakao zbog kćerke kojoj nije znao kako da pomogne. Čak i kad se oženio kostimografkinjom Mirjanom Čiplić i s njom dobio sina Aleksandra, tuga nije postajala manja. Agonija je trajala do 2010, kad je Sanja preminula u 55. godini.

- Dok sam moju Sanju sahranjivao pored njene majke Ljubinke u Arilju, razmišljao sam koliko sam grešan. Njen je greh što me je lagala, a moj što nisam više vremena proveo s njom, iako sam svestan da nikoga ne možeš držati pod staklenim zvonom - ispričao mi je u jednom od intervjua koji smo pre nekoliko meseci uradili.

Tom prilikom je dodao da mu je velika želja bila da ga sin Aleksandar, koji je slikar, nasledi.

- Želeo sam da me sin nasledi na sceni. Gledao sam ga na godišnjoj priredbi u Arhitektonskoj školi kako glumi Nikoletinu Bursaća. Bio sam iskreno oduševljen i uveren da on to igra mnogo bolje od mene. Kasnije smo u Novom Sadu zajedno snimili seriju “Mi smo smešna porodica” Radeta Obrenovića. Ali me je sreća ponovo zaobišla. Saša je izabrao da bude likovnjak, kao njegova majka. Završio je akademiju. Jedino mi je ostala nada da će njegova kćerka Jovana, koja je sada peti razred, upisati glumu. Voleo bih da je ja spremam za prijemni. Inače, ona pohađa isti dramski studio u koji je nekad išla i njena sestra Marija, koja je odustala od glume.

Njih dve su bile najveća radost u životu ovog divnog i plemenitog čoveka, barda pozorišne i filmske umetnosti, koji će u analima domaće umetnosti ostati upamćen i kao vrstan reditelj, osnivač sarajevskog “Teatra 55”, osnivač i upravnik pozorišta “Sunce” i studija “Tajne glume”, pisac brojnih pozorišnih komada, dramatizacija i adaptacija i autor izjave:

- Gluma nije u glumi nego u istini. Život je gluma, a scena je istina.