Sergej Ćetković: <i>Uspeh je ostati svoj i normalan</i>

Autor:

28.05.2015 16:56

Foto:

Foto:



Kantautor, čija je nova pesma ‘Novembar’ već osvojila publiku, posebno uživa dok je pevuše njegovi najiskreniji kritičari, kćerkice Lola i Mila, kojima pred spavanje čita bajke, a one tatu ‘brane’ od nastrljvih obožavatelja.

Kantautor Sergej Ćetković (39), u čijim ljubavnim stihovima se prepoznaju svi zaljubljeni, nedavno je promovisao pesmu “Novembar”, koja je već osvojila publiku. Ova pesma je uvertira u novi, šesti album, koji će popularni pevač objaviti u oktobru, posle pet godina pauze. Iako njegovi stihovi nisu uvek autobiografski, svaki veoma lično doživi. Privilegiju da ih prva čuje ima supruga Kristina (38), koja sa kćerkicama, Lolom (5) i Milom (3), predstavlja i najiskrenijeg kritičara. Njih tri mu uvek kažu šta im se dopada.

Zasto baš novembar?

- Ideja za tu pesmu postoji već duže vreme, planirano je da se pojavi još prošle godine, simbolično 1. novembra, ali smo tada objavili pesmu “Zar je kraj”, kao najavu koncerata u Sava centru i Novom Sadu. A novembar je zato što nekako pred kraj godine “prelistavamo” naše živote i godinu za nama, šta je moglo biti i da li je nešto trebalo biti drugačije. Novembar je bio idealan za još jednu priču.

Koliko autobiografskog ima u vašim pesmama?

- Bez obzira na to što nijedna priča ili tekst nema dodira sa stvarnim životom, moja mašta i jak doživljaj tog drugog, imaginarnog sveta, u koji otputujem kada stvaram, učini da svaku preživim, doživim i publici toliko približim da mnogi poveruju da su to moje lične, autobiografske pesme. Jednostavno kao režiser postavim scenu, zamislim kadar i slike koje u tim trenucima inspiracije i nadahnuća kao narator prepričavam publici kroz note i stihove.

U novom spotu ste radili i scenario i režiju. Jeste li se nekad pre oprobali u tim poslovima i hoćete li ih raditi i ubuduće?

- Režija i film su moja najveća strast otkako znam za sebe, pa uspevam da spojim lepo i korisno. Kreativnost trošim kroz intezivan rad na tome da svoju muziku što lepše i realnije prenesem na male ekrane, i da mojoj publici poklonim bar deo onog doživljaja kroz koji lično prolazim dok se pesme rađaju. Mnogo vremena i energije posvećujem detaljima i generalno radu, kako na video-produkciji tako i na vizuelnom identitetu svakog većeg koncerta. Koliko god me to umorilo i bilo teško i naporno, ništa ne može da se uporedi sa zadovoljstvom i olakšanjem kada se sve završi i kada dobiješ pozitivne komentare. Za svaki video, rad u studiju ili organizaciju koncerta postoji toliko anegdota, podjednako stresnih i komičnih situacija, ali me svaki put kada ugledam sebe na televiziji ili čujem na radiju, podseti da se svaki rad i trud na kraju isplati.

“Novembar” je uvertira u novi album koji bi trebalo da izađe u oktobru. Dokle ste stigli i kako ste zadovoljni urađenim?

- Trudim se da nakon petogodišnje pauze kažem nešto pametno, pokažem i onu svoju vedriju stranu, prenesem svoju ispunjenost i zadovoljstvo i na svoju muziku, a samim tim i na publiku kroz koncerte i ponašanje na sceni. Ovaj CD će se razlikovati po jednoj drugačijoj, pozitivnoj noti, novoj energiji. Slušaćete malo drugačijeg a opet istog Sergeja u novom pakovanju. Ovaj šesti studijski album biće jugoslovenski projekat na kome će raditi producenti i aranžeri iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja... Inače, deo spota za “Novembar” sniman je na nekoliko lokacija u Stokholmu veštim okom mog dugogodišnjeg saradnika i prijatelja Zorana Veljkovića, kao direktora fotografije. Ostatak je sniman u Beogradu, u saradnji sa mojim prijateljem Aleksandrom Kerekešom Kekijem i Zelimirom Krizovim.

Hoćete li još nešto raditi u inostranstvu?

- Što se tiče video-spotova, u planu je ekranizacija nekoliko kompozicija sa novog albuma gde ću se potruditi da publici prenesem energiju još nekih evropskih gradova i mesta koja će se dobro uklopiti u scenario.

Da li uvek “na prvo slušanje” znate koja će pesma postati hit?

- Možda vam nekad neke pesme i zazvuče tako, ali to niko sa sigurnošću ne moze da vam garantuje. Bitno je ostati dosledan sebi, ne nositi “tuđe cipele”, verovati u ono što radiš i truditi se da opravdaš poverenje onih koji su te odabrali da budeš narator njihovih životnih priča.

Kada obično stvarate? Treba li vam neka posebna atmosfera, odnosno, gde vas inspiracija najčešće “zatekne”?

- Nikad ne bira ni vreme ni mesto, jednostavno se desi bez najave i upozorenja. U takvim trenucima, ako nisam pored klavira, pišem tekst i snimim neku informaciju u telefonu, zatim sve razradim na klaviru i uvek prvo pozovem Kristinu da čuje na čemu radim.

Jeste li nekad zaplakali zbog svojih stihova?

- Ako bih rekao da me trenutak stvaranja mojih pesama ne učini podjednako ranjivim kao i likove o kojima pišem i čiju priču prepričavam, slagao bih. Moja uloga kao kantautora se ne razlikuje od poziva jednog glumca. I ja se kao i oni kada ulaze u ulogu toliko udubim da postajem neko sasvim drugi.

Koja vam je pesma najdraža, a koja je Kristinin favorit?

- Ona najviše voli moje balade i možda bih mogao izdvojiti “Zar je kraj” kao jednu od mnogih na njenoj top-listi. Meni, ipak, sve mnogo znače i srećan sam kada na koncertima ugledam ljude kako se pronalaze u mojim pesmama.

A koju vašu pesmu pevuše Lola i Mila?

- Od Evrosonga u našim kolima “Moj svijet” moramo slušati po nekoliko puta, dok je do tada “Dva minuta” bila nezaobilazan deo repertoara. Sada, slušajući tatu kako radi na novim pesmama, već pevuše “Novembar” i “Zar je kraj”. Njih dve mi uvek iskreno kažu da li im se pesma sviđa.

Lola je već osetila šta znači imati popularnog tatu. Da li se i Mila suočila sa tim, spasava li vas i ona, kao njena starija sestra, od navaletnih obožavalaca?

- Uz Lolu Mila nekako brže uči i kapira, tako da je i tatino pojavljivanje na televiziji, deljenje autograma i slikanje sada sasvim normalna stvar. Ponekad me obe brane od obožavalaca i ne dozvoljavaju slikanje, ali uglavnom i same stanu da poziraju.

Vole li da poziraju i mami, koja je sjajan fotograf?

- Ni sam ne znam koliko imamo fotografija. Kristina obožava da ih slika, a one kao i sve devojčice uživaju da poziraju. Današnja tehnologija nam je omogućila da bukvalno svakog trenutka možemo ispratiti i zabeležiti lepe trenutke njihovog detinstva. Nažalost, digitalizacija je učinila da sve te divne fotografije retko i izradimo, već u obliku jedinica i nula stoje zatrpane i zaboravljene po raznim folderima...

Ističete da biste voleli kćerke da vaspitavate kao što su vas vaši roditelji. A da li biste voleli da one budu “mirne” kao što ste vi bili i čega se rado sećate iz svog detinjstva?

- Sa osmehom se sećam svojih nestašluka, ali i konstantne brige mojih roditelja da se ne povredim. Valjda se iz straha da deca ne učine ono što ste vi radili u njihovim godinama polako pretvaramo u naše roditelje. Svesni da deca treba da budu deca, da skaču i prave nestašluke popustimo, ali takvo osećanje brzo nas napusti, pa sve krene ispočetka.

Kažu da se današnja deca rađaju sa diplomom. Potvrđuju li vaše princeze ovo “pravilo” i kad ostanete bez teksta pred njihovim “argumentima”?

- Deca su ogledalo prostora u kome žive, ogledalo raspoloženja i ponašanja svojih roditelja. Istina je da su bolje informisana, zrelija i da im tehnologija puno pomaže u tome, ali sa druge strane smatram da im sva ta dostupnost informacija ne čini nimalo dobro. Mediji bez cenzure, crtani filmovi i video-igrice sa toliko nasilja neće učiniti ništa dobro njihovom odrastanju. Deca treba da budu to što jesu i ne treba ih požurivati u tome da što pre odrastu. Uživam u Lolinim pitanjima i potpitanjima u fazi “1000 zašto 1000 zato”, Milinom izgovoru reči za koje u pomoć kao prevodioca zovemo Lolu.

Ko kćerkama peva uspavanku?

- Uglavnom čitamo priče i bajke koje ja uvek malo izmenim i napravim dobar zaplet. Likove iz nekoliko njih smestim u jednu s novim avanturama i pustolovinama koje obožavaju, a kada se vratim originalnoj verziji, konstantno me ispravljaju.

Zbog čega ste poslednji put pomislili da ste uspeli u životu?

- Svestan sam popularnosti i uspeha, ali nisam opterećen njime. Možda je stvar karaktera ili kućnog vaspitanja, ali ne dozvoljavam i ne želim sebe da pretvorim u nešto što nisam zarad svoje karijere i boljeg materijalnog statusa. Za mene je i dalje uspeh ostati svoj i normalan. Imati svoj život, porodicu i borim se za nju.

A zbog čega ste poželeli da sve promenite ili bar neke stavove?

- Gledajući ono što se dešava oko nas, svakodnevno moralno urušavanje i degradaciju sistema vrednosti, postavljam sebi pitanje koje me toliko opterećuje: “Šta čeka našu decu za nekoliko godina?” Plaši me neizvesnost i to što se planiranje u današnje vreme jedino može uporediti sa naučnom fantastikom. Kako će izgledati njihov život, odrastanje, školovanje... Iako izgleda kao borba protiv vetrenjača, ja se i dalje borim i trudim da svojim ponašanjem i javnim bitisanjem šaljem svoju poruku u boci, koja se u moru nenormalnog oko nas, onako normalna jedva i primećuje, ali se vidi.

Foto: Marina Lukić / Šminka: Jelena Grbić Petrović

Tekst je originalno objavljen u štampanom izdanju magazina “Gloria” broj 623.
Goran Anicic

Autor

Komentari. (0)

Loading