Rade Šerbedžija o radu sa sinom Danilom: Lepo je to, ali ponekad se kao pas i mačka svađamo

Autor:

08.03.2017 10:36

Foto:

Foto:



Jedna od glavnih tema na ovogodišnjem FEST-u jeste bio film “Oslobođenje Skoplja”,  ostvarenje u hrvatsko–finsko–makedonskoj koprodukciji, čiju posebnu oznaku čini umetnički triling Šerbedžija. Veliki umetnik, proslavljeni Rade vinovnik je ideje o snimanju filma, sin Danilo reditelj, ćerka Lucija sjajno je odigrala ulogu glavne junakinje.

“Oslobođenje Skoplja” Radeta i Danila Šerbedžije na FEST – u (video)

Film koji je rađen po uzoru na kultnu predstavu, komad Dušana Jovanovića na umetnički upečatljiv način prati priču o propasti jedne skopske porodice; od godine 1941, kada grad okupiraju Nemci i njihovi saveznici Bugari, do oslobođenja. Te večeri u Sava centru publika je zdušno pozdravila projekciju.


Lepe reakcije su bile u punoj sali, a u razgovoru za Blic, umetnik se priseća legendarne predstave s kojom se rodilo i jedno pozorište - KPGT...

- To je jedna od najvažnijih predstava u kojoj sam sudelovao - kaže Rade i dodaje:

- Izvanredan tekst, savremena drama, savremena u jezičkoj fakturi, u temi, u karakterima, u jednom modernom savremenom teatru. I nije u pitanju samo naša predstava koju je režirao Ljubiša Ristić, i koja je bila odlična. Treba reći da su postavke rađene i u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani. U Skoplju je režirao Unkovski. I sve su bile dobre. A mi smo s našom proputovali ceo svet. Bile su to zanimljive putešestvije, kao što je i proces rada bio jedan od onih koji te obeleže za čitav život.

“Oslobođenje Skoplja” je umetnički snažna priča data iz ugla dečaka koji odrasta kroz ratne užase dok mu se otac bori u partizanima, a majka (Lucija Šerbedžija) zapošljava se kod nemačkog oficira - s kojim će kasnije ostvariti i prisniji odnos - ne bi li od nacista spasla sestrinog supruga (Rade Šerbedžija), koji od posledica premlaćivanja postaje težak invalid, a potom i alkoholičar. Nameće se pitanje nije li to zapravo film o ratu i praštanju:

- Naravno, uvek je važna dobra tema, da su dobro skrojeni karakteri, ali moj osnovni razlog zbog koga sam film radio jeste taj dečak. Dete od desetak-jedanaest godina koje od svog rođenja živi na jedan lep način. Nije bitno da li je porodica bogata ili siromašna. Dete je dete; igra se, gleda reku, potok, šumu, trči s drugarima, osluškuje ptice, gleda nebo, gleda i otkriva čarobni svet... I odjedanput sve premreže neke uniforme, namrštena lica, strah, crne stvari, smrti, stradanja... Počinju padati bombe na njegov grad, ljudi oko njega umiru... nesreća na sve strane. I on odjedanput upoznaje užas od života. Umesto čari detinjstva, u kojima odjekuje lepota življenja, ono odjedanput spoznaje užas. I nema nijedne generacije koju nije zahvatio rat. Na našem prostoru posebno. I to je bio moj razlog za film. U današnjem svetu mi smo opet svedoci užasnih ratova. Mi kao odrasli ljudi se često angažujemo, antiratni borci, neki su ratni borci i ostrašćeni ljudi. Ali svi zaboravljaju decu, kroz koji pakao oni prolaze.


Rade Šerbedžija: U životu ima nesporazuma i ratova, ali suština čoveka je da gradi i nada se boljem životu

Kakav je odnos koji u filmu imaju nemački oficir i dečakova majka, koja je za početak kroz taj odnos htela pomoći svojoj porodici?

- Kod Dušana Jovanovića ta veza i taj odnos su vrlo zagonetni. U filmu nisam hteo da razvijam punu melodramsku priču, mislim da je ovako interesantnije. Ne mora se sve objašnjavati, ni u životu vam ne deluje sve baš objašnjeno. Da li se to razvija u ljubav sa njene strane? Možda je samo neka oaza u užasnom životu koji živi čitavih tri-četiri godine mlada, lepa žena bez muža u prisustvu čoveka koji jeste okupator, ali se ne ponaša tako, naprotiv. Život je to…

U Skoplje,vo Skopje!

A post shared by Lucija Serbedzija (@lucijaserbedzija) on Sep 9, 2016 at 4:38am PDT


Priča se o tome kao trava iz betona život probija kroz svakva ograničenja, kako hoće da ga živiš... zatim o njenom osećanju krivice, o svesnosti posledica. Povratak njenog supruga (Nebojša Glogovac) iz partizanske vojske, kao ratnog heroja unosi nov segment u celu priču. Na neki način to asocira na film “Banović Strahinja”, u kome je takođe igrao, a u kome je na delu praštanje.

- Divan je to film bio. Velika poema iz narodne poezije. I Gete je o njoj s oduševljenjem pisao. Oprost! Nije li taj veliki junak još većim junakom postao činom oprosta ženi...

Sa decom nije lako, jeste lepo, ali nije lako ni u svakodnevici, a on je sa ćerkom i sinom film radio…

- Raditi sa svojim detetom - lepo je to. Sa svojim sinom imam od početka poseban odnos. Umetnički se dobro razumemo, svetonazorski, politički... Imamo ista mišljenja, stavove. I uopšte, oko važnih stvari u životu smo na istim talasnim dužinama. Ne razumemo se u sitnicama (smeh), i tu je baš pravi odnos oca i sina. Ja mu zameram ponešto, on meni sa svoje strane, takođe i bude ponekad da se kao pas i mačka svađamo. Oko sitnica.

Maja Gašić

Autor

Komentari. (0)

Loading