Nataša Kovačević: Bilo je onih koji su tražili da mi se zabrani da igram

Autor:

06.05.2017 20:00

Foto:

Foto:



Nataša Kovačević (22), najmlađa predsednica ženskog Košarkaškog kluba Crvena zvezda, jednog od najboljih u Evropi, nikad ne odustaje od onog što je zacrtala. Dok svi pričaju o njenoj autobiografiji “Koraci”, ona planira da za nekoliko meseci diplomira, i to na dva fakulteta.

Nataša Kovačević: Volela bih da mi prvo dete bude dečak, da bude zaštitnik, kao što je moj brat meni

Šta vam ovih dana pričinjava radost, osim knjige?

- Imam mnogo posla i kad izađem iz kuće, ne znam gde sam krenula. Pored fakulteta i obaveza oko Crvene zvezde i knjige, prijavila sam se i za Fibin projekat koji je poput master studija i traje dve godine. Tako da sam najsrećnija kad uspem da izađem sa prijateljima. To će uvek biti jedna od važnih stavki na mojoj “baket” listi, odnosno spisku zacrtanih ciljeva. Kao i da se smejemo do suza.

Šta ste sve uradili sa tog spiska, a šta tek planirate?

- Skočila sam iz aviona, bila u Parizu, privodim studije kraju. Ako bog da, nadam se da ću u junu završiti oba fakulteta. Na četvrtoj sam godini turizma na Univerzitetu “Singidunum”, baš kao i na sportskom menadžmentu na Fakultetu za sport “Uninon - Nikola Tesla”. Imam još po tri ispita na oba, tako da se nadam da ću ih uskoro položiti i diplomirati. Sigurna sam, a to mi je najvažnije, da će moja porodica biti ponosna. Što se tiče stvari koje nisam uradila, nisam bila u Njujorku, ni na safariju. Ima toga još dosta.

Postoji li nešto što ne možete i ne umete?

- Sigurno da ima. Zaista se trudim da budem pozitivna i sledim mamin savet da u onome što radim budem najbolja. Upravo zbog toga sam spremna da dam maksimum u koju god avanturu da se upustim. O tome sam i pisala u knjizi.

Објава коју дели Natasa Kovacevic (@nacika7) дана 16. Апр 2017. у 9:49 PDT


Kome ste poklonili prvi primerak sa autogramom?

- Bratu Ivanu. On mi je najveća podrška u životu. Knjiga i počinje njegovim pismom meni koje je genijalno, pošto je on izuzetno talentovan za pisanje. Da nije bilo njega, majke i tate, kao i gospodina Aleksandra Miletića, novinara “Politike” i našeg dobrog prijatelja s kojim sam i pisala ovu knjigu, teško da bih ušla u tu priču. Neizmerno sam im zahvalna na svemu.

Kako ste došli na ideju da pišete autobiografiju tako mladi? 

- Oduvek mnogo čitam i verovala sam da će doći trenutak kad ću i sama da napisati knjigu, ali nikad nisam razmišljala kad će se to desiti. Sve je počelo od mog povratka na parket, 2015, kad su mi na utakmici u Budimpešti Dejan Tomašević i Dragan Đilas svečano uručili vrlo neobičnu knjigu. Imala je moju sliku na korici, zvala se “Igra lepote” i bila je potpuno prazna. Smatrali su da ja treba da popunim sve te bele listove. Iskreno, prvo sam bila skeptična, jer danas svako piše iako mnogi nemaju ni talenta ni iskustva, ni životnog, a kamoli onog drugog.

Објава коју дели Natasa Kovacevic (@nacika7) дана 30. Јул 2016. у 6:04 PDT


U knjizi ste napisali da je jedino mama bila protiv. Zašto?

- U našoj porodici postoji ritual: sve velike odluke donosimo zajedno. Sednemo za naš okrugli sto i svako kaže argumente za i protiv, i na kraju onaj koga se tiče priča sam preseče. Tako je bilo i u vezi sa knjigom, svi smo bili za, osim majke, koja je uvek kontraš. Ovaj put joj je baš bilo teško, zamolila je da joj ne diramo emocije. Još nije sve delove pročitala, ali nadam se da će biti zadovoljna i da će se ponositi mnome. Ja sam prezadovoljna, sigurna sam da je to lepa životna priča jedne dvadesetdvogodišnjakinje i da nosi brojne poruke i odgovore. Pre svega na pitanja koja su mi svi postavili nebrojeno puta: “Kako si tako pozitivna? Kako si posle tako kratkog vremena uspela da se vratiš na parket?” Zapravo, odgovori su jako kompleksni. Ni na jedno pitanje nisam mogla da kažem samo rečenicu ili dve. Ko bude hteo, naći će dosta toga na stranama ove moje knjige.

Zašto baš “Koraci”?

- Nije postojao bolji naziv, a razni su bili u opticaju. Još dok sam onog 7. septembra 2013. ležala na travi posle saobraćajne nesreće, shvatila sam šta se desilo i odlučila da nastavim život korak po korak. Prvo da prohodam, to mi je bila osnova za sve sledeće, pa da izađem sa prijateljima na kafu, potom da se vratim na fakultet. Kasnije, iako mi to u početku nije bilo ni na kraj pameti, da se ponovo nađem i na parketu. Kroz sve što mi se izdešavalo poslednje četiri godine išla sam tako: korak po korak. Otud taj naslov.

Nešto ste, ipak, prećutali u autobiografiji?

- Tačno znam na šta mislite. Od početka sam se trudila da o ljubavnom životu ne govorim. To i nije tema knjige, već pokušaj da motivišem ljude da nikad ne odustanu ma koliko im teško bilo.

U knjizi spominjete i peticiju kojom se tražilo da vam se zabrani da igrate jer biste protezom mogli da povredite druge košarkašice? Kakva je to proteza?

- Nije jedna, jer kako volim da se šalim, ja imam više nogu. Zapravo, imam proteze za šetnju, za plivanje, za sport i jednu za štiklu. Spolja su sve identične, obložene debelim slojem sunđera krem boje, osim one za plivanje koja je plava. Na protezi za štiklu stopalo može da se podiže do visine 10 centimetara. Nju sam posebno želela jer sam planirala da 22. rođendan proslavim na visokim potpeticama, i ta želja mi se ostvarila. Što se tiče proteze za sport, nije bilo nikakve šanse da nekog povredim jer je i ona obložena sunđerom i mekša je od moje cevanice. Ali, šta da se radi, uprkos tome što nije postojala nikakva šansa da bilo kome nanesem povredu, bilo je nekih koji su tražili da mi se zabrani da igram. Ljudi su različiti. U današnje vreme kad radite nešto dobro, uvek će biti nekog ko će vas u tome sprečavati.

Odnosno, uspeh se ne prašta?

- To što sam se vratila na parket ni ne smatram uspehom. To je samo nastavak moje borbe da živim normalno. Ali, tačno je da se uspeh ne prašta i da šta god da pokušavate da radite, a da je dobro, uvek će biti nekog ko će vam stati na put. Ali, da nema takvih, sve ovo ne bi ni bilo toliko zanimljivo. Tako da sam zahvalna i ljudima koji su uz mene, ali i onima koji nisu - i jedni i drugi me guraju napred.

Koliko često morate da menjate proteze? Spavate li sa nekom određenom?

- Kod sportske proteze usled mnogo više pokreta, posebno u košarci koja je kompleksna, često se dešavalo da kolenica, koja je jako skupa, pukne. Zato sam morala da je menjam bukvalno na mesec dana. Ove za šetnju i plivanje duže traju, ali bi cele trebalo menjati na četiri godine. Uveče obično spavam sa protezom za šetnju, navikla sam se na nju i baš mi je udobna.

Објава коју дели Natasa Kovacevic (@nacika7) дана 22. Јул 2016. у 7:35 PDT


Naučnici su već testirali i bioničku nogu koja može da se kontroliše mislima. Pretpostavljam da biste je vi među prvima probali ako bi vam se ukazala prilika?

- Za sada ne razmišljam previše o tome jer me proteze koje imam ni u čemu ne sputavaju. Ali, biću srećna kad to budu radili kod nas, ni časa se neću dvoumiti da probam.

Koliko često vam se vraća uspomena na onaj 7. septembar i nesreću?

- Nemam nikakve flešbekove. Čak mi se sve to čini toliko dalekim kao da se desilo u nekom drugom životu. S druge strane, nikad ne zaboravljam da su trener Fuzi Akos i tim menadžer Peter Tapod poginuli i kolika je to tragedija, a ne ovo što se meni dogodilo. Ove godine sam uspela da odem na mesto nesreće i položim cveće. Nemamo pravo da zaboravimo na njih dvojicu i njihove porodice, nikad. Zbog toga sve ovo i radim, otud i fondacija i namera da pomažem onima kojima je pomoć neophodna. Inače, često me pitaju da li me nesreća promenila, i uvek kažem da nije. Kao što tvrdim da svako od nas ima snagu, samo je pitanje da li će ga neki teški trenuci naterati da je i pokaže. Mene jesu. Sad, posle svega, mogu da kažem da sam srećna što su i moji najmiliji uspeli da ostanu isti. To je i naša najveća pobeda.

Maja Gašić

Autor

Komentari. (0)

Loading