Lav Dijaz: Iz skromnosti nastaju velika dela

Autor:

27.01.2017 22:02

Foto:

Foto:



Najveća zvezda ovogodišnjeg Kustendorfa bio je Lav Dijaz (59), Filipinac koji je prošle godine na Mostri, internacionalnom filmskom festivalu u Veneciji, osvojio Zlatnog lava za najbolji film. U pitanju je autorsko ostvarenje “Žena koja je otišla” u trajanju 226 minuta, što spada u kraća dela reditelja koji je poznat po tome da mu filmovi traju i po jedanaest sati. Prijatelj Emira Kusturice tradicionalno je dočekan uz so i rakiju, a na Mokroj Gori dodeljena mu je Nagrada za buduća ostvarenja. Filmska poetika ovog neobičnog stvaraoca nije složena i komplikovana, baš kao ni njegov život.

Srdan Golubović: Siromašni su na neki način postali uljezi koje treba izolovati i staviti u rezervat

- Moj životni stil je veoma jednostavan. Nisam aktivan na društvenim mrežama, nemam fejsbuk niti instagram, ne koristim čak ni “pametni” telefon. I dalje imam neki stari sa dugmićima, ali i njega retko upotrebljavam. Kad nešto treba s nekim da se dogovorim, najlakše komuniciram mejlom. Za moj način života je važno i to što ne jedem meso.

SAN O KAMERI

Iako okrenut minimalizmu, Lav je, kao i većina velikih umetnika, kolekcionar.


- Sakupljam gitare i kamere. Počeo sam da sviram u srednjoj školi i davno sam imao bend, ali više se ne bavim time jer moram da pravim filmove. Iako sam potpuno posvećen kinematografiji, kad god imam vremena sviram za svoju dušu na jednoj jeftinoj gitari i maštam o tome da zaradim dosta para da nabavim bolji instrument. Možda ću ga i kupiti jednog dana ako osvojim veliki novac u igri na sreću. Isto je i sa kamerama. Postoje one koje želim da posedujem, ali ne mogu sebi da ih priuštim.

Pripadnik je pokreta “slow cinema” koji prati realno vreme događaja i naglašava promišljanje, a ne naraciju. Njegova ostvarenja test su izdržljivosti za savremenog gledaoca. Uglavnom su crno-bela i o njima ne može da se govori a da se ne pomene njihova dužina.

- Uvek mi postavljaju to pitanje o trajanju mojih filmova. Ljudi se često žale na to, ali za mene je film umetnost, slobodna forma. Ne sviđaju mi se ograničenja u umetnosti, kao ni to što se ona svodi na filmove od po dva sata i na kratke video-forme od po 30 sekundi. Mene vreme ne opterećuje, niti ograničava. Volim da pravim crno-bela ostavrenja jer ja tako doživljavam kinematografiju.

Snažna Canetova poruka: Ne daj svoj život onome ko ne zna ni šta bi sa svojim životom

Njegova filmska poetika je poput klasika ruske književnosti.

- Moji roditelji su bili učitelji. Otac je imao malu biblioteku veoma probranih dela, među kojima su bili i romani ruskih pisaca, Tolstoja, Gogolja, Dostojevskog. Svi oni su dosta uticali na moje stvaralaštvo kasnije. Danas pokušavam da snimam filmove kao da su romani, i to vreme koje sporo teče u njima isto je kao i vreme u Tolstojevim delima.

Premda ima veliki broj nagrada iza sebe, Dijaz ne pravi filmove zbog priznanja i novca već da bi njima pričao istinu.

- Cilj mi je da oni pomognu mojim zemljacima da pronađu svoj nacionalni identitet posle vekova pod američkom i španskom kolonizacijom i kasnije brutalnom diktaturom. Ne snimam filmove za određeno tržište već da bih doprinosio svojoj zemlji.

ŠKOLA ŠPAGETI VESTERNA

U jednom periodu života mislio je da će se baviti muzikom, ali pored nebrojeno odgledanih filmova bilo je nemoguće da ne počne sam da ih stvara.

- Potpuno sam opčinjen filmom i za to je zaslužan moj otac. Vodio nas je u bioskop u obližnjem gradu, gledali smo po osam filmova nedeljno, od špageti vesterna, preko kung-fu filmova do serijala o Džejmsu Bondu.

Voli Kusturičina ostvarenja, a ima i omiljeno.

- To je definitivno “Podzemlje”. Odavno sam ga gledao na nekom filmskom festivalu. Ostavio je toliko snažan utisak na mene da se i danas sećam detalja. Emir je moj veliki prijatelj.

“Ne verujem u Boga, ali verujem u film. Film je moja religija”, izjavio je na filmskoj radionici na Mećavniku organizovanoj posle projekcije ostvarenja “Žena koja je otišla” za koje je nadahnuće pronašao u kratkoj priči Lava Tolstoja “Bog vidi istinu, ali čeka” i istoriji svog naroda, tačnije događajima koji su se odigrali 1997. godine.

- Te godine sam se vratio iz Amerike, gde sam proveo oko pola decenije, a ona je vrlo važna i za moj narod. Bila je to godina nasilja. Tad je Hongkong vraćen Kini i u tom periodu je zabeležen neverovatan broj kidnapovanja, najviše Kineza. Ogromne svote novca date su za njihov otkup. U isto vreme umrla je majka Tereza i ubijen je modni kreator Đani Versače. Ubica je bio Filipinac - konstatuje Dijaz, uz priznanje da od svega najviše voli da gleda filmove.

Komentari. (0)

Loading