Džeki Čen: od siromašnog detinjstva do svetske slave

Autor:

15.11.2016 18:10

Foto:

Foto:



Majstor borilačkih veština i glumac Džeki Čen konačno je dobio Oskara, a njegova neverovatna životna priča o usponu od siromašnog detinjstva do svetske slave i veoma uticajnog položaja u Kini mogla bi doneti još mnoga iznenađenja.

Čen je rođen 1954. u Hongkongu kao jedinac roditelja tako siromašnih da su ozbiljno razmišljali o tome da sina prodaju jednom lekaru Britancu za 200 dolara kako bi preživeli. Situacija im se malo poboljšala kad su se zaposlili u francuskoj ambasadi, gde su kao posluga nekako zarađivali za život, ali jedva. Dok su majka i otac bili na poslu, maleni Džeki je sam tumarao ulicama i upadao u tuče.

- Hteo sam da postanem bokser kao Muhamed Ali - seća se on.

Kad su ga roditelji upisali u Kineski operski zavod u Hongkongu, strogi internat u kojem su se starinskim, okrutnim metodama učili pevanje, gluma, pantomima, akrobacije i borilačke veštine, nisu to učinili zato što su mislili da je dečak posebno talentovan, nego iz razloga što su oboje našli bolje plaćeni posao, kao kuvar i sobarica u ambasadi u Kanberi, u Australiji. Odlučili su da se presele, ali nisu smeli sa sobom da povedu dete pa su sina jednostavno ostavili u internatu. Čenu je tada bilo šest godina.

U internatu je trpeo nezamislive užase: dečaci su ustajali svako jutro u pet i bez prestanka vežbali i trenirali - borbu nožem i štapom, mačevanje, pevanje, glumu, gimnastiku, džudo, karate, hapkido, boks, opet pevanje pa ples - i tako do ponoći, sve to uz neprestane batine, izgladnjivanje, mučenje.

Džeki se nije isticao ni u čemu, osim, možda, u lošem ponašanju.

- Bio sam ljut i ogorčen. Svakog meseca ostale su posećivali roditelji, donosili im hranu, odeću, čarape, a mene niko. Nisam mrzeo majku i oca. Ali bio sam duboko nesrećan - rekao je posle Čen, koji se tek nakon završetka škole pridružio roditeljima, ali tada ih više gotovo ništa nije vezivalo.

Iz Australije je doneo jedino ime pod kojim je danas poznat, Džeki, kako su ga zvali momci na gradilištu na kojem se zaposlio jer niko nije mogao da izgovori njegovo pravo ime, Kong-Sang. Mnogo kasnije Čen je saznao da mu je otac bio tajvanski špijun.

U školi je jedva naučio da čita i piše pa i danas žali što nije dobio bolje obrazovanje. Zbog toga neprestano naglašava važnost školovanja i finansijski pomaže izgradnju škola u Kini. A upravo školi može da zahvali za prvu priliku na filmu - jer je lokalni reditelj došao u internat u potragu za novim licima.



- Imao sam sreću što su odabrali mene
- kaže Džeki.

I tako je postao glumac, a zatim kaskader. Pažnju je privukao nastupom u filmu “U zmajevom gnezdu” slavnog Brusa Lija, zatim u njegovoj “Pesnici besa”, gde je navodno izveo pad s najveće visine u istoriji kineske kinematografije; priča se da je i sam Brus Li bio zadivljen. Kad je Li 1973. iznenada umro u 32. godini od izliva krvi u mozak, Čena su proglasili njegovim naslednikom pa je snimio niz kung fu filmova s producentom koji je radio s Lijem. Međutim, svi redom su podbacili na blagajni i Džeki je shvatio da ako želi da privuče publiku, ne sme oponašati Brusa Lija, koji je bio potpuno jedinstven, već mora da ponudi nešto originalno, vlastito.

Ostvarenja kao što su “Pijani učitelj”, “Neustrašiva hijena” i “Mladi učitelj” pretvorila su ga u miljenika azijske publike, ali nije stao na tome. U želji da ima maksimalnu kontrolu nad svojim filmovima producirao ih je, pisao scenarije, režirao, pevao filmske songove i sam izvodio opasne akcione scene. S vremenom je osnovao vlastitu produkcijsku kompaniju, potom i glumačku agenciju i naposletku i sopstveno kaskadersko udruženje, u kojem je lično trenirao kaskadere i osigurao im medicinsku negu i ostalu podršku u slučaju povrede.
Sredinom devedesetih, nakon što mu je MTV na nagovor Kventina Tarantina, koji je zapretio da će bojkotovati dodelu ako Čen ne dobije nagradu, dodelio priznanje, za dobroćudnim kung fu majstorom i njegovim vrtoglavim avanturama poludela je Amerika, a onda i ceo svet. Džeki je postao globalna ikona, jedan od najjačih kineskih izvoznih proizvoda, čiji su filmovi donosili ogromne zarade; samo serijal “Gas do daske” inkasirao je na svetskim blagajnama više od milijardu dolara.

Snimajući hitove u Holivudu mudro nije prekinuo veze sa Hongkongom i Kinom, nego je nastavio da proizvodi filmove i u domovini i oprobava se u ozbiljnijim ulogama.

- Želeo sam da postanem azijski Robert de Niro ili Dastin Hofman - objasnio je svoje ambicije, u kojima su ga kineske vlasti podržale, svesne kako im popularni glumac može biti od koristi u međunarodnoj propagandi.

- Zar ne bi trebalo da budem blizak s kineskim vlastima? Pa mi smo Kinezi! Mislim da svi moraju da vole svoju zemlju. Osim toga, ja im predlažem kako da poboljšaju filmsku industriju. I slušaju me - rekao je nedavno Čen, na čiji su predlog Kinezi smanjili carinu na uvoz filmske opreme.

No, Džeki se odavno ne bavi samo filmom nego je znatno proširio delovanje: pokrenuo je vlastitu modnu liniju, otvorio lanac suši restorana, lanac teretana i lanac bioskopskih sala (gde se za vikend proda i po 50 hiljada ulaznica), počeo proizvodnju čokolada, energetskih pločica, satova i flaša za vodu i generalno stavio svoje ime na toliko proizvoda da je samo prošle godine zaradio 50 miliona dolara te tako postao najbolje plaćeni glumac na svetu posle Roberta Daunija Džuniora.

Deo prihoda od svih tih biznisa ide u dobrotvorne svrhe, za zaštitu životinja, zaštitu okoline i školovanje dece, a Čen je, podstaknut primerom Bila Gejtsa, obećao i da će posle smrti pola svog imetka, koji se procenjuje na 350 miliona dolara, ostaviti dobrotvornim organizacijama.

Kao Unicefov ambasador dobre volje glumac posebno želi da pruži dobar primer deci, zbog čega odbija uloge negativaca, pazi da se u njegovim filmovima ne psuje - na njegovo insistiranje iz “Gasa do daske” uklonjen je svaki “fuck” - ne puši i ne pije, barem ne u javnosti. No, tu i tamo mu se omakne propust, pa su tako fanovi u snimljenom materijalu koji je isečen iz filma otkrili Čena koji izgleda kao okoreli pušač, s cigaretom koja mu visi iz usta, a kineski tabloidi zabavljali su se pričom o tome kako je doteturao na pozornicu na koncertu pevača Džonatana Lija u Hongkongu i, pijan kao zemlja, počeo da diriguje orkestrom.

Najveće interesovanje, naravno, izaziva njegov ljubavni život, naročito kod obožavateljki koje potpuno bezglavo luduju za njim i često su spremne na ekstremne poteze. Kad se 1982. pronela vest da se Džeki oženio tajvanskom glumicom Džoun Lin, jedna Japanka se bacila pod voz u metrou, dok su navodno još jednu u poslednji čas sprečili da oduzme sebi život. Nakon što je Džoun ostala u drugom stanju, Čen ju je poslao u Sjedinjene Države kako bi je držao podalje od radoznalih očiju javnosti.

- Ja sam u Ameriku došao neposredno pre nego što je trebalo da se porodi. Ona me zamolila da upišem svoje ime u rubriku “otac”, a moj agent me je savetovao da se prvo venčamo - napisao je u autobiografiji pod naslovom “Star, ali ne i odrastao”, koju je objavio prošle godine.

Lin je tada bila poznatija i imućnija od Čena, ali odrekla se unosne karijere zbog braka i porodice. Venčanje je održano krajem 1983. u kafiću u Los Anđelesu, u vreme ručka; sveštenik kog su doveli za tu priliku samo ih je pitao “Uzimate li jedno drugo?”, Džoun i Džeki su klimnuli glavom, i to je bilo to. Sin Džejsi rodio se dva dana posle toga, a Čen priznaje da nije bio naročit otac.

- Džejsi me je retko viđao jer sam kući dolazio u dva ujutro. Nisam bio dobar otac, ali sam bio odgovoran - tvrdi glumac, inače zagovornik batina u svrhu discipline, koji je sina istukao kad je bio mali, ali navodno samo jednom.

- Prebio sam ga kao vola u kupusu pa bacio na kauč. I on i njegova majka veoma su se uplašili, a ja sam zažalio što sam to učinio i obećao da ga više nikad neću tući - kaže Džeki.

No, premda možda više nije posegnuo za fizičkom silom, nije se baš proslavio vaspitnim metodama i očinskim pristupom. Džoun i Džejsi živeli su u Los Anđelesu i na Tajvanu, dok se Čen posvetio poslu, a porodicu zanemario; viđao ih je ponekad samo jednom godišnje. Kad je momak, koji je od oca nasledio izgled, a čini se i smisao za muziku i glumu, u 21. godini objavio prvi album, Džeki je hladnokrvno izjavio da mu se ne sviđa.

- Ne dopadaju mi se te pesme. Možete li mu to preneti? - rekao je novinarima u Pekingu te dodao kako mu sin nije dao nijedan primerak albuma jer nemaju vremena da se nađu.

Možda i nije čudo da se u tim okolnostima Džejsi okrenuo provodu i lakim drogama, u pokušaju pobune protiv nezainteresovanog i odsutnog oca. No, dok je njemu bar zvanično otac, kćerku Etu, rođenu 1999, nikad nije priznao, a nerado spominje i vezu s njenom majkom Elejn Ng Ji-Lej, bivšom mis Azije. Ako uopšte o tome govori, naziva to “velikom greškom kakva se može desiti svakom muškarcu na svetu” i u autobiografiji opisuje da je radije predložio Džoun da se rastanu nego da joj otkriva pojedinosti o tome kako ju je prevario. Ipak, ona je zažmurila na to i prihvatila ga takvim kakav jeste i ostala uz njega. Premda gotovo i ne žive zajedno, par se nikad nije zvanično razveo, a Čen se više nije upuštao u vanbračne veze, ili se bar trudio da bude diskretan.

Kad su ga paparaci 2011. uhvatili kako se noć pre kineske Nove godine ljubi s glumicom Sju Đinglej u automobilu ispred hotela s pet zvezdica u Pekingu - a tabloidi se raspisali o novoj “grešci kakva se može desiti svakom muškarcu” - Džeki je izjavio da je to bio tek bezazleni, prijateljski poljubac posle zabave u njegovom novom restoranu. Je li Čen veran Džoun, za koju kaže da mu je ljubav života, ili ga zaista više ne zanimaju lepe žene, kao što tvrdi, teško je reći. Možda su mu filmovi jednostavno bitniji od žena, kao što je davno rekao u jednom intervjuu:

- Ništa nije tako važno kao filmovi. Devojaka uvek ima i sledeća je lepša od one prethodne. U filmu nema mesta za grešku. Kad ga završiš, snimiš ga i montiraš, on će takav trajati dugo vremena. Ako si ga snimio 1995, on uvek ostaje u 1995. Ako si 1995. našao devojku, pet godina kasnije već je drugačije. Dvadeseti vek je već star. A film nikad neće ostariti.

Komentari. (0)

Loading