Dramatična ispovest Ratka Varde i Ivane Pjevčević: Milica je odlučila da živi

Autor:

15.12.2018 21:00

Foto:

Foto:



Bivši košarkaški as Ratko Varda i njegova supruga Ivana Pjevčević u dramatičnoj ispovesti otkrivaju da su prošli kroz najgorih šest meseci u životu tokom kojih su se molili da njihova prerano rođena kćerka preživi sledeći dan

Nekadašnji košarkaš Ratko Varda (39) i njegova supruga Ivana Pjevčević svojoj devetomesečnoj kćerki Milici slaviće dva rođendana. Prvi na dan rođenja 15. februara, a drugi 10. avgusta, kad su je, posle gotovo šest meseci provedenih u inkubatoru, napokon doveli kući. Sada se raduju svakom njenom osmehu i dobijenom gramu, srećni što je njihova beba izborila prvu, najvažniju životnu bitku.

- Milica je rođena u 24. nedelji, imala je nepunih šest meseci i samo 710 grama - kaže Ivana. - Ništa nije nagoveštavalo da ću se poroditi tako rano. Trudnoća je bila sasvim normalna, beba aktivna i živahna, sve je išlo idealno, čak je stomak počeo da mi se primećuje tek u petom mesecu pa mnogi nisu ni verovali da sam trudna. Bili smo srećni i nasmejani i odlazili smo na redovne mesečne kontrole kod ginekologa. Međutim, jedne večeri sam dobila bolove, koji su isprva bili blagi i mislila sam da je to normalno. Pitala sam Ratka, s obzirom na to da on ima troje dece iz prvog braka, kako izgledaju trudovi. Pošto su bolovi postajali sve jači, rano ujutro otišli smo u bolnicu. Dok je Ratko sređivao papirologiju, čekala sam u hodniku. Jedan od doktora povikao je na osoblje da požure jer ću se poroditi tu, u hodniku.

Ivana je čitav dan provela u sali za porođaje.

- Niko nije verovao da će se beba roditi živa, a agonija je potrajala do uveče, kad se pojavio doktor Srba Milićević, koji se dobro informisao o svemu pre nego što je došao do mene. Dali su mi antibiotike i odgovarajuću terapiju, vratili me na odeljenje i rekli da podignem karlicu gore kako bi se porođaj zaustavio. I uspelo je, bar do ujutru. Noć sam provela bez bolova, dosta mirno. Ali kad je sestra ušla da mi izmeri temperaturu, osetila sam talas topline, pukao mi je vodenjak i bila sam svesna da povratka više nema.

MUŠKE SUZE

Milica se rodila posle nepunih petnaest minuta i odmah je dobila lek za razvijanje pluća.

- Doktor je, kad su je okupali i izmerili, došao do mene i rekao da je bebica vrlo živahna i da je dobro. Nasmejala sam se jer sam znala koliko je u stomaku bila nemirna. Milica se nije čula na rođenju, bila je toliko malena da je babici stala na šaku, imala je samo trideset centimetara. Kad su sestre krenule da je iznesu iz sale kako bi je stavile u inkubator, pozvala sam je i ona se oglasila, pa se doktor obradovao. Osim neizmerne sreće što se rodila, osećala sam se krivom što je stigla na svet skoro tri i po meseca pre termina. Možda sam trudnoću olako prihvatila. Pošto je sve bilo u najboljem redu, gotovo školski, nisam ni pomislila da bi se tako nešto moglo dogoditi.

I Ratko je kod kuće, baš kao i Ivana u bolnici, prolazio agoniju.

- Plakao sam, nisam znao šta da radim. Video sam je samo na fotografijama koje mi je Ivana poslala. Prvih nekoliko dana Milica je dobijala infuziju, a kad su joj prvi put dali mleko, puklo joj je crevo, pa je morala na hitnu operaciju. Kako je tih dana na snazi bila zabrana poseta zdravstvenim ustanovama zbog morbila, nismo mogli ni da odemo na Institut da je obiđemo, mogli smo jedino da se raspitamo o njenom stanju. Kad su nam saopštili da će je operisati u Tiršovoj, pitali smo možemo li da je vidimo. Rečeno nam je da možemo ukoliko stignemo pre saniteta. Usledila je jurnjava preko pola grada, ali uspeli smo da je vidimo pre ulaska u salu. Tek tada sam shvatio koliko je malena, bila je manja od moje šake. Doktorka Marija Lukač rekla nam je doslovno da će Milica umreti ako je ne bude operisala, kao i ako je bude operisala. Šanse da preživi bile su veoma male, ali doktorka je naglasila da ne bi sebi mogla da oprosti ukoliko ne pokuša. I ona je Milicu spasla prvi put.

Mama je kćerku videla nešto kasnije, kad su je pozvali da potpiše saglasnost za prebacivanje na Institut za neonatologiju.

- Bila je minijaturna, nisam smela da zaplačem pred njom, rekli su mi da beba sve oseća. Pozvala sam je, ona se provrpoljila, a kad sam izašla u hodnik, onesvestila sam se - otkriva Ivana.

Milica je posle nekoliko dana opet vraćena u Institut za neonatologiju u vrlo lošem stanju.

- Uprkos operaciji, creva joj nisu radila kako treba i bilo je pitanje dana kada će nas napustiti. Tih dana stalno sam išao u crkvu, molio se. Sveštenik, naš otac Predrag, dao nam je svetu vodicu i ulje i rekao da krstimo dete. Objasnio nam je šta treba da radimo i šta da kažemo kako bismo je, za slučaj da se dogodi najgore, ipak sreli tamo gore. I krstili smo je, doktorka Olgica Rakić je bila kuma. Ivana i ja smatramo da je od tog trenutka samo Bog čuvao našu kćerku, jer je prebrodila još jednu stravičnu krizu - ubeđen je Ratko.

Beba je 43 dana bila na infuziji, a morala je ponovo na operaciju pošto creva uopšte nisu obavljala svoju funkciju.

- Doktori nisu ni mogli da je operišu, krv se nije koagulisala, doktorka nam je objasnila da ne sme da je zaseče pošto bi iskrvarila i da joj organi otkazuju. Bila je na aparatima za disanje koji su je održavali u životu. Pripremali su nas na najgore, jedna od sestara nam je rekla kako bi, da smo u Americi, tražili dozvolu da je sklone s aparata. Kad ste roditelj, glava govori jedno, a srce i duša drugo. Bili smo svesni svega toga, ali jednostavno nismo mogli da odustanemo od Milice, da se otrgnemo osećaju da ipak neće biti tako, da će beba preživeti. Ta nada i vera da će se naše dete izvući držala nas je i kasnije, kad je jedna od sestara došla da nas uputi u dalju proceduru. Pitali su nas da li želimo sahranu ili kremaciju. Hteli smo da preuzmemo našu bebu, a Ivanina želja je bila da joj sama odabere haljinicu. Ona je neprestano bila pod lekovima za smirenje, a kad smo sutradan otišli da vidimo Milicu, u jednom trenutku sam poželeo da se aparati isključe jer je izgledala strašno. Primala je neku terapiju, aparat je disao umesto nje, a u tih nekoliko sekundi, koliko je bilo potrebno da joj se uključi lek u infuziju, puls je pao sa 110 na samo 50 otkucaja - priseća se nekadašnji košarkaš.

VRISAK SREĆE

Jedva su prebrodili tu noć i dočekali jutro da pozovu i raspitaju se kako je Milica. Prvo je to učinila Ivana, a kad joj je sestra rekla da je beba dobro i stabilno, da su čak i creva počela da rade, bili su u šoku. Ivana je zamolila Ratka da pozove i on.

- Pomislila sam da su pomešali bebe, pošto je i on dobio isti odgovor. Odmah smo odjurili u bolnicu. Zatekli smo potpuno drugo dete, pomerala je ruke i noge, dobila je boju. Oboje smo bili šokirani, ali i ushićeni, koliko se situacija promenila nabolje za samo 12 sati. Milica je bila živahna, reagovala je na glas i dodir. Bilo nam je jasno da je tada odlučila da preživi. Skakali smo i vrištali od sreće. Od tog trenutka sve je krenulo na dobro. Zajedno smo slavili svaki zalogaj hrane koji bi progutala, svaki gram koji bi dobila na težini - tvrdi Ivana.

Oboje priznaju da ni sami ne znaju kako su sve to uspeli da prežive. Potpuno su se izolovali i držala ih je, tvrde, samo vera da će beba biti bolje.

- Dok vas tako nešto ne snađe, niste svesni koliko ste zapravo jaki. Prva pomisao ujutru i poslednja uveče pred spavanje bila je Milica - priznaje Ivana. - Čekali smo svaki trenutak kad bi nam dozvolili da odemo u bolnicu i budemo kraj nje, da ona oseti da smo tu i da nije sama. Bilo nam je veoma teško što dete koje se bori za život ne možemo da vidimo i dodirnemo. Milion puta smo plakali dok je trajala zabrana poseta zbog boginja. Kad je ona ukinuta, bilo je daleko lakše, sate smo provodili kraj nje, dodirivali je, i počela je polako da se oporavlja. Terapija “koža na kožu”, koja pomaže deci da napreduju, kod Milice je pokazala izuzetne rezultate, a trenutak kad sam je prvi put uzela u naručje, posle puna tri i po meseca od rođenja, nikada neću zaboraviti. Stavila sam je na grudi i automatski je počela da sisa, što je bio znak da sa sonde treba da pređe na flašicu. Od tada je sve krenulo nabolje.

Ratko ističe da je ono što su preživeli ostavilo zauvek trag na oboje.

- Miličin osmeh čini da se to izbriše. Ona je sada srećna beba, neprestano je nasmejana i plače samo kad je nešto boli. Vrlo je druželjubiva i radoznala. Uspela je da se sama izbori za sebe. Odabrala je trenutak kad će doći na ovaj svet i odlučila da želi da živi. Mi smo toliko mali i sitni naspram te njene snage, jedino što možemo da joj damo jeste neizmerna ljubav.

Milicu očekuje još jedna operacija, krajem januara, a Ratko otkriva da je trebalo da se rodi oko njegovog rođendana, 6. maja.

- Čak smo se i šalili kako ćemo zajedno slaviti divan dan, ali onda je sve krenulo kako ne treba. Tokom njenog boravka u bolnici na jednu lepu vest dolazilo je deset ružnih. Moj kum, koji je dobio bliznakinje, takođe prevremeno rođene, upozorio me je da ne smem previše da se opuštam, da će biti turbulentno i neizvesno, jedan korak napred, pa deset nazad. Ali, na sreću, sve se završilo najbolje moguće. Ogromnu zahvalnost dugujemo doktorima, pre svega Srbi Milićeviću, koji je uz Milicu bio od prve sekunde, Borku Vekoviću, Aleksandru Stojiljkoviću, koji ju je primio na neonatalogiju i čak posle nije hteo da ode na odmor dok je nije otpustio iz bolnice. I doktorkama Olgici Rakić i Mariji Lukač iz Tiršove, koja se usudila da Milicu dva puta operiše. Svi oni, uz medicinske sestre i ostalo osoblje, zaslužuju ogromno poštovanje i divljenje jer predano brinu o bebama - naglašava srećni tata.

Strašno iskustvo koje su prošli dodatno je učvrstilo Ivaninu i Ratkovu dvogodišnju ljubav. Pošto oboje potiču iz višečlanih porodica, a Ratko iz prvog braka ima troje dece, kćerke Vanju i Elenu i sina Marka, voleli bi da dobiju još dece. Kažu da priželjkuju blizance.

Maja Gašić

Autor