Bolno sećanje Suzane Petričević i Buleta Goncića na Sonju Savić: Sve nas je prevarila da je jača nego što je stvarno bila

Autor:

02.10.2018 13:54

Foto:

Foto:



Povodom desetogodišnjice od smrti Sonje Savić, jedne od najtalentovanijih glumica u regionu, poznati dramski umetnici, prijatelji sa studija tragične heroine, otkrivaju malo poznate detalje iz njenog života

Ovog 23. septembra navršilo se deset godina od tragične smrti velike glumice i večite devojčice srpske kinematografije Sonje Savić. Preminula je u stanu na Vračaru u 47. godini života. Kako bismo podsetili na njen značaj, pozvali smo Suzanu Petričević (59) i Svetislava Buleta Goncića (58) koji su bili bliski s našom velikom dramskom umetnicom. S njom su se družili u različitim periodima, Bule od ranog detinjstva a Suzana od studija, uglas kažu da je bila najvrednija, najrevolucionarnija i najsamokritičnija. Smatraju da ju je upravo to odvelo na put bez povratka i ističu da je previše vremena prošlo otkad nije sa nama - čitav jedan život.

- Sonja je bila duboko emotivna, iskrena osoba, intenzivnog karaktera u svakom pogledu. Inspirisala je i inspiriše, siguran sam, sve one koji su je poznavali - priča Bule. - Ona, Zoran Cvijanović, Olivera Ježina, Dubravka Živković i ja bili smo u dramskoj grupi Bate Miladinovića. Samo što je Sonja bila mlađa dve godine. Nas dvoje smo bili veoma bliski, kao brat i sestra.

Iako mlada, bila je delikatno biće, puno energije, uvek spremna da se bori za svoje stavove.

- Imala je izraženu potrebu da razume stvari oko sebe i veliku želju da ih unapredi. Sve vreme smo se družili, a onda smo, u tinejdžerskim godinama, i snimali zajedno filmove “Leptirov oblak”, “Živeti kao sav normalan svet”, Šećerna vodica”, “Una”, “Život je lep”. Uradili smo i mnoge radio-drame, uživo nastupali. Bukvalno smo porasli zajedno - priseća se Goncić.

Oduvek lepotica, Sonja se sviđala mnogim dečacima, ali on, kao stariji brat, nije morao da je brani od udvarača. Umela je sama da se pobrine za to. Nakratko razdvojeni srednjim školama, ponovo su po ceo dan bili zajedno kad su upisali glumu i kad ih je pod svoje uzeo profesor Minja Dedić.

- U trenutku kad imaš 18 godina najvažnije je da te neko nauči zanatu, životu, usmeri tu silnu, mladalačku energiju. On je to umeo, a Sonja je otišla i korak dalje. Istraživala je scenski izraz, filozofiju. Nije to bilo samo u pojavnom smislu, ona je uvek duboko ulazila u razloge, motive i tehnologiju, odnosno koncept. Razvijala je glumu. Krasila ju je duboka promišljenost o svakom, i najmanjem detalju, i na filmu i na sceni. Njene uloge su sve nekako fenomenalne.

ČIŠĆENJE FRIŽIDERA

Izlazili su, najčešće u kafane “Manjež” i “Proleće”, a u Studentskom kulturnom centru često su igrali predstave. Družili su se sa članovima “Ekatarine Velike”, Milanom Delčićem Delčom.

- Slušali smo Pink flojd, Frenka Zapu, Šarla Akrobatu. Imali smo zajedničke prijatelje, koje je praktično ona, svojim šarmom, okupljala oko sebe. Mi smo u njenoj kući visili, da iskoristim taj sleng, cela klasa, dešavalo se da im “očistimo” frižider.

Kad je Sonja izabrala put sa kog nema povratka, Bule nije bio pored nje.

- To je tragedija. Njena, njene porodice, naša. Preko drugih ljudi sam čuo da ima problema. A kad smo se u međuvremenu sreli, jednom ili dva puta, nisam siguran, o tome nismo direktno razgovarali. Ne zato što je ona to odbijala, jednostavno, nije se namestilo. Kasnijih godina smo se sve ređe viđali. Svako je otišao svojim putem.

Kad danas razmišlja o tome, Goncić ne krivi nikog.

- Koga da krivim? Mnogi su stradali od droge zarad nečije potrebe da stavi još neki dinar u džep. To je užasno i priča je mnogo šira. Siguran sam da su Sonjini konkretni razlozi bili ozbiljni i dramatični. Ne znam koji su, ali znam da smo mi živeli u sivilu jednopartijskog sistema koji nam je davao privid sigurnosti. Ali, o idealistima socijalizma ne mogu loše da govorim. Moja majka je bila ratni vojni invalid Drugog svetskog rata i oni su formirali društvo sa najboljom namerom. Međutim, zloupotrebe u takvom sistemu su napravile sivilo.

Posle “Šećerne vodice” šuškalo se da su Sonja i on u vezi. Njih dvoje su sa osmehom dočekali tu priču.

- Nismo tome pridavali pažnju. Znao sam za mnoge njene ljubavi, za Srđana Markovića Đileta s kojim sam išao u školu i koji me je naučio šta je strip. Zbog njega sam u petom osnovne zavoleo Flaša Gordona.

GREŠKA VEKA

Upravo u intervjuu Gloriji Đile je rekao da to što Sonja i on nisu ostali zajedno predstavlja grešku veka.

- Vrlo je moguće da je to tačno - kaže Bule, a Suzana Petričević smatra da je greška veka bilo nešto sasvim drugo:

- Trebalo je da Sonju još sa studija neko nadležan iz klasičnog pozorišta uzme za ruku i ponudi joj scenu. Jer, njene su bile sve Antigone i heroine antičkih i drama Antona Pavloviča Čehova, Dostojevskog. Bila je najbolja Poli Pičam u Brehtovoj “Prosjačkoj operi”, a gledala sam ih i u svetskim postavkama. Bila je bogom dana za klasičan teatar i to što nije u njemu igrala predstavlja grešku veka.

Upoznale su se u “klasi visokog rizika”, kako su zbog hrabrosti u nastupu zvali generaciju studenata glume na Fakultetu dramskih umetnosti u kojoj su bili i Žarko Laušević, Zoran Cvijanović, Branimir Brstina, Olivera Ježina i Dubravka Živković.

- Bila je dete. Nežna, zamišljena. Nevinost bez zaštite. Na predavanja je dolazila biciklom, nekad i mnogo ranije. Vežbala je balet, scenski nastup, ponavljala pokrete. Stalno se preispitivala, tražila potvrdu da je to što je uradila dobro. Ta preispitivanja su je i uništila. Uvek je bila drugačija. Dete koje nije stiglo da odraste. Na akademiji je želela samo da postane velika, ne glumica, već velika. Akademiju je upisala posle drugog razreda srednje škole i polagala je diferencijalne ispite. Nije tražila protekciju, iako su joj profesori bili naklonjeni. Čini mi se da je i njih, i nas, i sve prevarila da je jača nego što je stvarno bila.

Kad bi je pohvalili zbog uloge ili priznanja, odmahivala je rukom, govorila da nemaju na čemu da joj čestitaju, da je sve to “veliko ništa”.

- Neprestano je brinula, bolele su je jednako tuđe i njene rane.

Na trećoj godini dobile su šansu da pokažu kako se snalaze u kraljici pozorišta, komediji. Igrale su u “Sumnjivom licu” Branislava Nušića.

- Ja sam bila Anđa, ona Marica. Kako nismo imale mnogo vremena, a ni iskustva da se spremimo, ja sam, da bih izgledala starije, iscrtala brkove, dok je Sonja iz pozorišnog fundusa izabrala samo papuče. Ali tri broja veće. I to je bilo to. Osvojile smo prestižnu nagradu “Sestre Janković”, a kad je sve prošlo, smejale smo se kao lude.

Posle studija Suzana je sa svojim bratom, kompozitorom Vladimirom Petričevićem osnovala grupu Bel Tempo. Sonja ih je redovno slušala.

- Volela je moj glas. Najviše mi je tražila da joj pevam “Dođi mi glave”. I volela je Pola Njumena.

Zašto je njena Sofi izabrala put droge, ne zna, i ne želi da zna.

- Tragedija. Kad pomislim na to, prvo se setim njene divne majke, drage Mikaine.

U međuvremenu, sretale su se kod Kalenić pijace jer su obe živele u blizini.

- Kad god bih je pitala kako si, uvek je slegala ramenima i posle dve reči bi briznula u plač. Zagrlile bismo se i svaka je išla dalje. Nadam se da je otputovala na neko bolje mesto i da u beloj togi igra Antigonu obasjana reflektorima mesečine.

Maja Gašić

Autor