Biljana Vilimon: Ne očajavam zbog godina, one su za mene samo broj

Autor:

02.12.2017 12:11

Foto:

Foto:



Likovna umetnica suočila se sa osudama okoline kad se slikala za naslovnicu magazina za penzionere, ali uprkos tome nema nameru da menja stav da ne koristi estetsku hirurgiju radi podmlađivanja, već vitalnost održava dugim pešačenjima i umerenom ishranom

Avangardna umetnica Biljana Vilimon (66) nikad nije živela po kalupu, pa se zato, na zgražanje mnogih i dosta mlađih prijateljica, bez foto-šopa slikala za naslovnu stranu mesečnika namenjenog penzionerima. Osim želje da pokaže da je okej biti neopterećen godinama, slikarka je htela svima da poruči koliko je smešan strah od starosti.

- I ja se smejem strahu od starosti. Koliko god da poznaješ ljude oko sebe, svaki put se iznova iznenadiš kad vidiš kako nisu spremni da prihvate svoje godine. Suočila sam se, nablaže rečeno, sa čudnim komentarima kad sam se fotografisala za penzionerski časopis. Ne bole njih moje godine, već njihove, na koje ih ja očigledno podsetim tako što se slikam za mesečnik u kojem kažem koliko sam stara, da sam penzioner, ispričam kako živim i šta radim. Neki komentari mojih prijateljica koje su mlađe od mene i po deset i više godina, tipa jesam li normalna i šta mi pada na pamet, baš su me začudili. Ponele su se kao da sam ih izdala. Pa neću valjda da se fotografišem za Poletarac i Kekec sa skoro sedamdeset godina? Smatram obavezom da se pojavim u novinama koje sa bave mojim vršnjacima i ljudima koji su u istom statusu kao i ja. Kad smo mladi, ne znamo kako ćemo da ostarimo i ne razmišljamo o tome.

S druge strane, teror mladosti izraženiji je nego ikad, od žene se očekuje da zauvek bude lepa?

- Kad sam bila mlada, bila sam jedna od retkih koja je imala pune usne, trćavu zadnjicu, nabubrele grudi. I jesam se tim hvalila, kao i sve mlade devojke svesne svog izgleda, koristila sam te adute sigurno. Ali, uz to sam rasla u zdravoj porodici koja je stalno insistirala na pravim vrednostima: na obrazovanju, kvalitetu onoga šta radiš, i na tome da slikanje za novine ne bude samo za sebe nego da ga uvek prati vredan rad. Pa i televizija u koju sam ušla, slikarstvo koje mi je profesija, na neki način su me terali da se stalno dokazujem. Ipak, činjenica je da je publici moj izgled bio zanimljiviji nego moj rad.

Ispostavilo se da je vaša lepota bila sa pokrićem, iza vas je bogata karijera u više različitih profesija, nedavno ste objavili i monografiju povodom 40 godina bavljenja slikarstvom. Uz to, veoma ste mladoliki. Jeste li išli na plastične operacije?

Kuhinja Biljane Vilimon: mrtva priroda s ukusom sitne perverzije

- Ljudi su iznenađeni količinom i kvalitetom onog što sam radila, ali i mladolikim izledom koji sam zadržala. Ne, nisam išla ni na kakve estetske korekcije zato što sam rano uvidela da mi se toliko toga ne dopada na meni da bih, kad bih počela sa operacijama, zastranila i postala neko drugi. U toj nekoj varijanti, kad sam izvagala šta mi se sve ne sviđa, shvatila sam da nije zdravo ubacivati u sebe hijalurone, botokse, jednostavno imam otpor prema tome. Uostalom, suština je da iz sebe izvučemo najbolje i najlepše, a šta ćeš lepše od toga kada sagledaš šta si radio, kako si zaokružio neke opuse koje danas možeš imati kao svoj kapital. To ti daje mladost, ako ona postoji u nekom izrazu, a na kraju ti pruža i sigurnost, uz koju smo lepši i mlađi. Drugačiji nego kad smo nesigurni.

Ima li u vašem životu mesta za muškarca?

- Uvek. Samo što to više nije ona vrsta opčinjenosti i potrebe, zaljubljenosti kao kad si mlad, pa čekaš da te neko zove, drhtiš, strepiš i nerviraš se. Sad je to skopčano sa zadovoljstvom, ne sme da bude opterećenje. Ne zato što sam ja sad matora, nego iz razloga što su sad moja deca prioritet. I sve je u redu, to me održava vitalnom, mladom, a opet mi nije na prvom mestu. Te ljubavi su racionalnije, svode se na druženje, potrebu da nekog imaš, ali ne zato što si sam pa ti neko treba, već što ti je u ovim mojim godinama potrebna vrsta energije i razmene priča koje su i profesionalne, i porodične, i drugarske. Na kraju, moraš da imaš nekog preko puta sebe ko te kapira u svakom pogledu, ko razume ono što radiš, osećaš, misliš. Prema tome, ko poštuje tvoju porodicu, decu. Nismo više brljivi i mladi da volimo mazohistički, oni nas muče i maltretiraju, a mi lude za njima. Sakloni me bože takvih ljubavi, a bilo je toga, naravno. Sad vidim koja sam budala bila. U tom nekom rasporedu stvari shvatiš da sve ima svoje vreme, i da se treba tako ponašati, da nema straha ni od godina, ni od starosti.

Idete li sa vašim muškarcem na putovanja?

- Ne, sama putujem. Da se odmorim od svih. Mada, letos sam bila sa drugaricama, mojim Ljiljama, Karanović i Pojić, koje su obe mlađe od mene. U stvari, kad na plaži vidiš mlada, jedra ženska tela, bude ti jasno da ma koliko ti se ljudi divili, i ma koliko da ti je telo očuvano, ne možeš da paradiraš komotno kao nekad. Šta god mi pričali, to više nije to. Možemo se tešiti, ali to nas zavarava. E, pošto smo nas tri to lepo shvatile, poptuno smo se opustile, zezale smo se, plašile noću jedna drugu. Za Pojićkin rođendan izvodile smo striptiz, izvačile poruke iz nemogućih mesta. To je bilo savršeno letovanje. Da je sa nama bio frajer, on bi samo sve pokvario. Ponašale smo se kao da smo 30 godina mlađe, odjednom nas je baš bilo briga za starost.

Kad ste se suočili sa prvim znacima starenja?

- Kad sam shvatila da gubim onu drčnost koju sam imala, počela da primećujem boru više. I vrlo brzo sam se upitala šta je to, a onda, u tom razgovoru sa sobom, spoznala sam da se ne borim sa svojom generacijom nego sa generacijom moje kćerke, koja je odrasla. Čim ti dete postane devojka, počne da ima prve ljubavi, pogotovu kad osnuje svoju porodicu, nesvesno počinješ da se porediš sa njom. Kao da mislima ostaješ zarobljen u tom vremenu. Tada sam sebi rekla da ne smem da zaboravim da svaki put kad se pogledam u ogledalu kažem koliko imam godina. I zbog toga ne očajavam, za mene je to samo brojka, jer ne mislim da godine pišu starost, nju ispisuje stanje našeg duha. Ako on ostari, onda se to na nama vidi i džabe nam botoksiranje, pošto nema preparata koji može da izbriše starost u pogledu.