Duško Kovačević: Nema velike ljubavi bez bar malo hipnoze

Autor:

03.01.2017 14:02

Foto:

Foto:



Kraj godine koju smo ispratili nesumnjivo je obeležila i premijera novog komada Dušana Kovačevića “Hipnoza jedne ljubavi” u kojoj, između ostalog, bespoštedno i, naravno, duhovito vivisekcira akutne probleme današnjice, među kojima i, kako je istakao, alarmantne demografske činjenice.

A šta je po njemu obeležilo 2016, Kovačević je ispričao u intervjuu za Blic:

- Širenje trećeg svetskog rata koji se još uvek naziva terorizam. Samo nas nuklearno oružje spasava od rata katastrofalnih razmera. I to je veliki i cinični apsurd našeg vremena: relativni mir - čuva strah od oružja. Prvi put u istoriji oružje je na strani mira. Godina 2016. i nekoliko proteklih podsećaju na tridesete godine prošlog veka, kada je svet mislio da je opasnost od novog velikog rata nemoguća.

Svoj najnoviji komad naslovili ste "Hipnoza jedne ljubavi", zašto "hipnoza"?

- Nema velike ljubavi bez bar malo hipnoze. Zaljubljen čovek je blago hipnotisan i on vidi ono što mu se pričinjava da vidi ili što želi da vidi. Hipnostisan čovek može biti opčinjen nekom osobom, nekom idejom, ili voljenim vođom, verom. U pojedinim periodima istorije celi narodi bili su hipnotisani, opčinjeni likom i delom vladara koji ih je prečicom vodio pravo u pakao. Hipnoza se pogrešno pripisuje samo hipnotizerima. Ta moć je zapravo čovekova želja da nešto ili nekoga beskrajno voli. Radi se o vrsti zloupotrebe ljubavi. Mnogobrojni porodični zločini tokom proteklih godina u našoj zemlji - nama rat i nije potreban da bismo nestali - objašnjavaju se "poremećajem" ličnosti ubice izazvane patološkom ljubomorom koja se opet tumači vrstom paranormalnog stanja. Ti "hipnotisani" ljudi su bili u vlasti svoje bolesne ideje i činili su te zločine kao da ih je neko vodio nekom rukom zla. Hipnoza može biti lepa, zavodljiva, nalik na bajku i opasna, tragična ako se zloupotrebi.

Ako malo bolje pogledamo - nas i nije niko tako dobro i pedantno uništavao kao što smo mi sami sebe
Jedan od junaka kaže: "Da sam malo mlađi, vratio bih se na drvo"?

- Nije nam ni bilo pametno što smo silazili sa drveta. Šta smo kroz istoriju dobili silaskom na zemlju i kovanjem novca i oružja. Istoričari su izračunali da je za 3.500 godina pisane istorije u svetu bilo manje od 500 godina mira. Znači, ratovalo se tri hiljade godina. Taj moj junak, doktor koji priča o čoveku i drvetu zaključuje govor rečima "da sam samo malo mlađi, sutra bi se vratio na drvo".

Govoreći o temama i motivima koji su ključni za komad i njegov nastanak rekli ste: “Neophodna je nacionalna strategija za brigu o porodici. Jeste lepo ovo što se gradi... ali ko će tu životi?” Neko sigurno hoće kad nas ne bude.

- Jedna od priča moje najnovije drame je ukazivanje na katastrofalne demografske činjenice koje se povremeno pojavljuju kao alarmi, traju nekoliko dana do novog zaborava i našeg nestajanja kao u eksperimentu kuvane žabe. Kad za stotinu ili nešto više godina budemo potpuno skuvani, neko će nas samo izvaditi iz vrele vode u kojoj smo živeli život nepodnošljive lakoće postojanja. Pre nekoliko dana je u vašem listu objavljen podatak, činjenica da je u proteklih 15 godina Srbiju napustilo 300.000 uglavnom mladih i obrazovanih ljuda. Negde, u neki svet je otišao čitav Novi Sad ili Niš.

U razgovoru o premijeri "Hipnoze jedne ljubavi" kazali ste i ako neko dobije otkaz zato što je u drugom stanju, to je direktno zločin...

- Zakon o očuvanju porodice morao bi biti jedan od najvažnijih, najprioritetnijih zakona. Srbija bez srpskog stanovništva neće biti zemlja u kojoj mi danas živimo. Kao iseljenici Srbi imaju stotinak zemalja širom sveta, ali kao stanovnici Srbije samo jednu jedinu. I ako nju izgubimo, nestaćemo kao narod. Zauvek. Ovo nije katastrofično predviđanje. Ovo je činjenično stanje kad se izračuna broj rođenih i broj onih koji odlaze put neba ili drugih zemalja.

Napomenuli ste nedavno, parafraziram, da ukoliko ovaj (naš) kapitalizam i ove naše gazde sa tri razreda osnovne škole i dalje budu neprikosnoveni društveni vrh, onda za ovu zemlju nema nikakve nade?

- Ne volim definiciju odliv mozgova. Pošto se mozak ne odliva, a nije ni svaki pametan, pa je neka velika šteta i ako ode. Brine me činjenica da odlaze najbolji studenti, inženjeri, lekari, ljudi uspešni u svim poslovima preko potrebnim za budućnost ove zemlje. Bez njih nema napretka. Ubrzo ćemo uvoziti tuđu pamet i plaćati je vlastitom dok će naši novokomponovani kapitalisti uvećavati svoje imperije i polako ih prodavati strancima. Tako ćemo čisto šibicarskim trikovima gubiti teritoriju i u sopstvenoj zemlji postati vazali. Zapravo, ako malo bolje pogledamo - nas i nije niko tako dobro i pedantno uništavao kao što smo mi sami sebe. Neprijatelji su dolazili i odlazili, a mi smo ostajali da se međusobno samouništavamo, razračunavamo, sukobljavamo. Uzalud nas je Arčibald Rajs opominjao da se prizovemo pameti.

Šta očekujete u 2017?

- Godina koju ispraćamo na put u nepovratnu daleku prošlost bila je prestupna. Bilo bi dobro, bilo bi lepo da 2017. bude pristupna. Da nam pristupe lepši, uspešniji i bolji dani.

Maja Gašić

Autor

Komentari. (0)

Loading