Milena Pavlović Čučilović: Kako je gorelo pozorište kad je šarmantni Gaga Nikolić lečio tremu

Autor:

06.04.2017 11:56

Foto:

Foto:



Glumica Milena Pavlović Čučilović (44) Beogradsko dramsko pozorište doživljava kao drugu kuću. Od 1996. je stalni član ansambla ovog teatra koje ovih dana slavi 70. rođendan, Pozorište na Krstu je već dugo je Milenina sigurna luka, profesionalno i privatno s obzirom da u ovom pozorištu igra i njen suprug Milan Čučilović.

Bilo je u njemu još parova koji su zajedno igrali na daskama BDP-a.

Milena Pavlović Čučilović: Zbog zamenjenih uloga u kući, danas nam najviše pati porodica

- Najpoznatiji su Uliks Fehmiju i Snežana Bogdanović. Radili su zajedno “Zapali me” i “Damu s kamelijama”, a onda su “zapalili” za Ameriku - kaže Milena za "Gloriju"

U lepoj uspomeni čuva i Tatjanu Lukjanovu, Vlastimira Đuzu Stojiljkovića, Petra Kralja, Oliveru Marković i Dragana-Gagu Nikolića.

- Sa Tatjanom, Đuzom i Žižom Stojanović sam radila i svoju prvu predstavu “Povratak Don Žuana”, po tekstu Aleksandra Obrenovića, koja je bila diplomski rad reditelja Kokana Mladenovića. Osim njega, u našoj kući počinjali su i mnogi drugi veliki reditelji: Nikita Milivojević, Darijan Mihajlović, Anja Suša, Irena Ristić, koja je postavila veliki broj komada baš sa nama mladim glumcima.

Milena otkriva i anegdotu kako su se dve dive bez kojih se ovo pozorište ne bi moglo zamisliti, Tatjana Lukjanova i Olivera Marković, zavolele, iako su na neki način bile suparnice.

- Kad smo počeli da spremamo “Arsenik i stare čipke”, malo su se koškale, a onda su postale najbolje drugarice. Dopunjavale su se na sceni, pomagale jedna drugoj kad zaborave tekst, što se svima nekad dogodi. Posle predstave su se stalno čule telefonom.

Taj komad neće zaboraviti ni zbog Borisa Komnenića, koji je stalno bio za šankom.

- On na jednoj, Pera na drugoj strani. Nikad nisu sedeli na onim visokim stolicama, uvek su stajali.

11 mart 2016. Tvoje jako srce je prestalo da kuca. Godinu dana je vec prošlo. A bol sve jača. Više ništa nije isto. Nikad neće ni biti više. Nedostaješ. Boli koliko nedostaješ. Ne mogu da se pomirim da te nema. Ne mogu. Nema reči utehe. Nedostaješ mi previše. Prle. Stole Haringa. Bane. Miloš. Marko. Popaj. Karuzo. Andrej. Mirko. Urke. Janko. Đorđe. Čeda. Gile. Aldo. Igla. Dule. Boško. Milan. Sveta. Janoš. Labud Stojanović. Zoran. Hadži Zamfir. Petar Aksentijević. Rale. Milan. Mutavi. Miško. Knežević. Gaga Nikolić. Milan Jagodić. Žota. Zvonko. Žil Rime... Ostavio si veliku prazninu. Otišao si zauvek. Oči pune suza. Plač. I jecaj. Zauvek u mom srcu.❤ #dragannikolic

Објава коју дели Dragan Nikolić (@gaganikolic_) дана 10. Мар 2017. у 3:03 PST

Sa osmehom prepričava i kako je Dragan-Gaga Nikolić lečio tremu uoči predstave.

- Dok je igrao “Frederika”, naš Mata mu je vezivao kravatu pre izlaska na scenu. To je bio njihov ritual. Jednom je Mata kasnio na predstavu i onda su ga usplahireno zvali kao da pozorište gori: “Jesi li ti normalan, što te nema? Gaga se pita gde si da mu vežeš kravatu”.

Dirljive reči Žarka Lauševića: Gaga je govorio francuski na svim jezicima sveta

Imala je sreće da joj partneri budu i legendarni Đuza i Pera Kralj.

- Đuza je bio gospodin čovek, i to moram da napomenem pošto je sve manje gospode u ovom društvu. Uvek je na prvoj čitajućoj probi znao tekst, ne samo svoj već i drugih, pa smo svi mogli da se oslonimo na njega. Bio je skroman gospodin koji izgledom i ponašanjem ne prodaje svoju veličinu. A ta njegova veličina se naravno osećala i u klubu, ali naročito na sceni gde je bio čaroban. Jedna od njegovih najdivnijih uloga po mom mišljenju je bila ona u predstavi “Mesec u plamenu” u režiji Nebojše Bradića. Sa Perom sam radila njegove poslednje komade. On je takođe bio veliki čarobnjak, i to ne samo što se tiče govora, pokreta, melodije, muzike koju je nosio u sebi. Znao je da nas omađija tako da na sceni zaboravimo na sebe, da budemo kao neki vihor, klupko čije konce on vodi. Nije za džabe bio Kralj.

Zbog prijatelja svojih roditelja, legendarnog reditelja Živojina-Žike Pavlovića i novinarke Snežane Lukić, češće je išla u Atelje 212. Ipak, srećna je što je baš Beogradsko dramsko pozorište njena matična kuća.

- Stariji glumci bili su zaštitnički nastrojeni prema nama, smela sam svakog da pitam sve, da budem jednaka sa njima, da se ne plašim scene. Jer kad si početnik, svaka nova predstava ti je kao da nikad ništa nisi radio. Moram da istaknem da sam odlično sarađivala sa svim upravnicima, a posebno sam zahvalna Nebojši Bradiću i Radoslavu-Raletu Milenkoviću. Prvom što mi je omogućio da režiram, a drugom što sam režiju ovoliko zavolela. U našoj kući ima još mnogo divnih radnika, posebno bih navela suflere i inspicijente, te nevidljive ljude bez kojih ne bi bilo nijedne prestave. Volim da provodim vreme sa šminekerkama i garderobrekama, one su moja straža.

Milena se seća i da su se nekad svi više družili, pa su, na primer, zajedno slavili 1. maj i kuvali pasulj.

- Sada je to malo drugačije, ali i dalje se organizuju razne prijateljske akcije. Imamo odličan ansambl, publika voli da dolazi u naše pozorište. Možda se više priča o nekim drugima i pravi se veća fama oko njih, međutim, važno je opstati.

Komentari. (0)

Loading