Olivera Katarina: Žao mi je što nemam unuke

Autor:

27.01.2018 10:43

Foto:

Foto:



Jedna od naših najvećih glumica prvi put u karijeri je sinhronizovala crtani film i isto tako prvi put naglas kaže da je sve sigurnija da je njen sin, slikar Mane Šakić, izabrao život umetnika, u kom nema mesta za porodicu i decu

Prvi put u karijeri legendarna glumica i pevačica Olivera Katarina (77) sinhronizovala je crtani film. Reč je o vrlo popularnom delu “Koko”, a Olivera kaže da se crtaćima iz detinjstva najčešće vraća u vreme praznika kad je usamljena i depresivna. Jer, njen jedinac, slikar Mane Šakić (46), već nekoliko godina živi u Americi.

- Za vreme praznika moja depresija počinje da raste. Kad sam tužna, nije mi lako, ali kad god pomislim na svog sina, odmah mi bude toplo u duši. Pošto je on u Njujorku, preostaje mi samo da ga pozovem. Stalno ga zovem, “ubiše” me telefonski računi. Ali, šta mogu, moram samo da čujem da je dobro i onda mi je srce mirno.

Sa sinom Manetom

Koliko vam raspoloženje kvari činjenica da nemate unuke?

- Sad ću prvi put u životu naglas reći da počinjem polako da dižem ruke od nade da ću ikada postati baka, jer vidim da od toga nema ništa. Šta da radim, Mane je potpuno posvećen umetnosti. Nekad pomislim, ne može sve da ima. U Americi je krenuo velikim koracima, u tom svetu, koji je veoma surov i nimalo nije lak, već je došao do određenog nivoa. Žao mi je, naravno, što nemam unuče i nekad se tešim time da bi dete možda njega omelo, ne bi mogao da sav porine u umetnost kao danas, kad je potpuno oslobođen od svega drugog. Mane je u novembru imao izložbu u galeriji “Milk Studios” u Njujorku, gde retko ko može i da uđe, kamoli da se predstavi. Mnogo sam ponosna zbog toga što je otišao i sve sam uradio, bez ikakve pomoći sa strane.

Olivera Katarina o životnim nedaćama, depresiji i srpskom nemaru: Nisam zaslužila da se ovako mučim

Nedavno ste prvi put sinhronizovali dugometražni crtani film. Kakva su vam iskustva vezana za to?

- Dok smo snimali u studiju bilo mi je veoma zabavno i žao mi je što dosad nisam više sinhronizovala crtaće. To je izuzetno atraktivan posao, a ja prirodno imam glas koji mogu da transformišem sa milion boja i u visokim i niskim tonalitetima. Svima je bilo zanimljivo kad su me slušali kako imitiram baku glavnog junaka, dečaka koja se zove Koko, koja je starija od mene više od 20 godina. Baš me čudi što me nisu više koristili za takav posao, odnosno da mnogi ne znaju šta sve ja znam.

Čini li vam se da su za razliku od vesele i naivne Diznijeve družine, Paje Patka, Duška Dugoška, Mikija Mausa, novi animirani junaci često surovi, hladni, bez srca?

- Ovi današnji crtaći su puni nasilja, a ja ga ne volim ni u kakvom obliku. Siti smo ga. Život je sam po sebi toliko težak i komplikovan da smo svi željni odmora i lepih stvari. Stvarno, agresiju ne želim da vidim nigde, ni u stvarnosti, ni na ekranu. Volim ljubavne, romantične priče, nevine i naivne, ja sam još na filmu “Prohujalo sa vihorom”. Kad su takve emocije tako retke u životu, bar da sanjamo da su nekad postojale, da je bilo dana kad su ljudi jedni drugima bili braća, a ne vukovi. Sad su i gori od vukova. Prave hijene.

Olivera Katarina: Samoća je moja sudbina

Vrlo je čudno da tako gledate na stvari budući da su vas godinama opisivali i doživljavali kao zavodnicu, seks-simbol i pravu opasnicu, jednu od najvećih u Titovoj Jugoslaviji?

- Prigovarali su mi šta će mi srceparajuće priče, odgovarala sam da su mi potrebne zato što mi je život dovoljno gorak i da zato hoću da uživam u sladunjavom filmu. U stvari, veoma sam romantična. Bila i ostala, a to dokazuje i moj život, jer sam imala samo duge ljubavi. I nije ih bilo mnogo, tek nekoliko. Sve su bile prave, duboke i divne. Sa svim svojim muškarcima ostajala sam u lepim odnosima celog života. Prijateljskim, sa puno poštovanja. Nikad nije bilo neprijatnosti, loših stvari, da se ne podnosimo. Ne. Mi smo se rastajali prijateljski, dogovorom, ljudski. Nikad nisam mogla da mrzim čoveka koga sam jednom volela.