Jovan Pavlović: Kako su Vikinzi zavoleli Srbiju (foto/video)

Autor:

13.01.2018 22:46

Foto:

Foto:



Osim što afirmiše srpsku muziku na severu Evrope, kompozitor koji je pre 23 godine napustio rodni Beograd i nastanio se u Trondhejmu sa svojim norveškim prijateljima u pank aranžmanu peva naše pesme za decu, koje su postale jutjub senzacija

Rumeni Norvežani koji pevaju srpske dečje pesme stekli su brojnu publiku u regionu. Iako je reč o narodu izraženog istraživačkog duha, malo je verovatno da su se potomci Vikinga slučajno zainteresovali za srpsko kulturno nasleđe. Na muzičko putovanje kroz naše krajeve poveo ih je rođeni Beograđanin Jovan Pavlović (42) koji poslednje 23 godine živi u Skandinaviji. Njegov video sa dečjom pesmom “Deda Mraz” u pank aranžmanu, u izvođenju hora “Svartlamon hardkor”, imao je više od 70 hiljada pregleda na jutjubu za tri dana.

Rođeni ste u Beogradu. U kojem kraju grada ste odrasli i po čemu se sećate detinjstva?

- Rođen sam u Beogradu 1975. Završio sam osnovnu školu “Vasa Pelagić” na Paliluli, na čuvenoj levoj strani Dunava gde se nalaze prigradska naselja koja se u narodu popularno nazivaju “ča-ča-ča” - Borča, Ovča, Krnjača. Ja sam živeo u Ovči, i ono čega se dobro sećam jeste da je putovanje do grada stopeticom bilo kao odlazak u drugu državu. Istovremeno sa osnovnom pohađao sam i nižu muzičku školu “Petar Konjović”, koja se u to vreme nalazila na vrhu ulice Maksima Gorkog. Kao sedmogodišnjak menjao sam tri autobusa da bih došao na čas harmonike.

Kad ste otišli u Norvešku?

- Otišao sam 1994. Godinu dana ranije upoznao sam Norvežanku Hedvig Katanović, koja je odlično govorila srpski i koja mi je pomogla da stupim u kontakt sa ljudima iz Trondhejma, gde i danas živim. Nekoliko njih mi se našlo pri ruci dok sam bio na polaganju prijemnog ispita na muzičkom konzervatorijumu. Može se reći da je taj kontakt sa Hedvig bio, iako potpuno neplaniran i slučajan, odlučujući za moju dalju karijeru. Završio sam studije klasične harmonike. Ono što je interesantno jeste da danas sviram mnogo različitih muzičkih žanrova, ali da nijedan od njih nije klasika. Godinama sam proučavao balkansku muziku i džez, jer sam u jednom momentu shvatio da je improvizacija u muzici nešto što je najbliže mom načinu muzičkog izražavanja. Iako nemam zvaničnu diplomu sa džez konzervatorijuma, danas sam profesor na tom odseku. Predmet koji predajem samostalno sam osmislio i zove se balkanska improvizacija i ritmika. Istovremeno mnogo komponujem, napravio sam muziku za nekoliko mjuzikla, od kojih je jedan nominovan za predstavu godine a prikazivao se u prestižnom norveškom Det norske teatru u Oslu. Trenutno pregovaram sa drugim pozorištima u Skandinaviji koja su zainteresovana da kupe ovu predstavu. Pišem i za simfonijske orkestre, kao i za manje i veće kamerne grupe sa kojima sarađujem i izvodim svoju muziku.

Koliko vremena vam je trebalo da se adaptirate na novu sredinu?

- To je vrlo kompleksno pitanje, jer ako čovek promeni sredinu sa 18 godina, vuče sa sobom neke stvari koje mu ostaju za ceo život. Za mene je bilo najvažnije da što pre naučim norveški, pošto sam ukapirao da to ne samo da pomaže meni već istovremeno stvara poštovanje kod Norvežana, koji te tada gledaju na mnogo pozitivniji način jer si savladao njihov jezik. Po završetku studija 1998. godine išao sam na turneje s različitim norveškim bendovima. Takav način života mi je možda i najviše pomogao u integraciji u novo okruženje.

Živite u Trondhejmu i predajete na tamošnjem Muzičkom konzervatorijumu. Veoma ste aktivni u predstavljanju muzičkog nasleđa Srbije i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Kako Norvežani reaguju na našu muziku?

- Norvežani su veoma talentovana nacija za muziku i druge oblasti kulture. Mnogo novca ulažu u nju i izuzetno su strpljivi i istrajni u radu. Ovde postoji nekoliko bendova koji stvarno dobro sviraju balkansku muziku, tako da ne mogu da tvrdim da sam ja bio prvi koji im je predstavio naše nasleđe.

Kako je osnovan hor “Svartlamon hardkor” koji izvodi kompozicije nastale u bivšoj Jugoslaviji?

- To je mnogo interesantna priča koja mi se momentalno dopala čim sam je čuo. Izgledaju kao huligani sa engleskih stadiona 80-ih godina a ponašaju se maksimalno korektno i veoma su dobroćudni. Prošle godine sam ih doveo u Beograd i preko moje organizacije u Srbiji “Tutti Srbija” organizovao njihov sedmodnevni boravak. Sećam se izraza lica gazde hostela u kojem su odseli kad se njih šezdesetak pojavilo na recepciji. Posle toga se ispostavilo da su bili jedni od najkorektnijih gostiju koje je ikada imao. Hor je nastao u radničkom delu Trondhejma kao protest protiv vlasti koja je nameravala da sruši ceo kvart i izgradi potpuno nove zgrade za iznajmljivanje. Ja sam poznavao nekoliko njih odranije i došao sam na jednu probu da ih slušam. Ukapirao sam da su potpuno jedinstveni i da samo guraju svoj fazon. Recimo, pevali su pank verziju Mocartovog rekvijuma što je zvučalo moćno i blesavo. Pred naš dolazak u Srbiju razmišljao sam mnogo o tome šta bi mogli da otpevaju na srpskom kao neku foru. Palo mi je na pamet da uradimo nešto potpuno drugačije, i tako smo otpevali dečju pesmu “Zum zum”. Naučio sam ih i “Za Beograd”, a posle toga sam osmislio skeč sa partizanskom pesmom “Po šumama i gorama” gde svi oni “govore” srpski. Nedavno sam došao na ideju da obradimo dečju numeru “Deda Mraz”. Sve te pesme koje imaju dobar refren pašu perfektno za njih, jer tu mogu da pokažu svoj pankerski izražaj!

Kakvi su komentari Norvežana kad čuju “Deda Mraza” ili “Po šumama i gorama”?

- Vole oni to. Norvežani uopšte nisu naivni i ona fraza da su severnjaci hladni nije tačna. Oni odlično prepoznaju kvalitet, a istovremeno imaju i dobar smisao za humor.

Kakav je vaš život u Trondhejmu?

- Oženjen sam Norvežankom i imam dvoje dece, dvanaestogodišnju kćerku Aleksandru i desetogodišnjeg sina Luku, koji se isto bave muzikom.

Koliko često dolazite u Beograd?

- S obzirom na to da vodim organizaciju “Tutti Srbija”, dolazim veoma često, pet-šest puta godišnje. Iako sam ovde 23 godine, prija mi da dođem u rodnu zemlju. Pored toga, u Srbiji imam veliku podršku Ambasade Norveške i ambasadora Arnea Sanesa, sa kojim sam pored poslovnog stvorio i kvalitetan privatni kontakt. On je uvek na našim koncertima i veoma je zainteresovan za kulturu i, naravno, razmenu kulture između Norveške i Srbije.

Posle rada sa Markom Markovićem, planirate li saradnju s još nekim srpskim muzičarem?

- Da. Ima nekoliko muzičara u Srbiji s kojima bih voleo da sarađujem. Jedan od njih je Bajaga, kojeg slušam non-stop kad vozim auto. Jurim ga već nekoliko meseci, ali nikako ne uspevam da ga “uhvatim”, pa evo i zvanične ponude. Bajaga, obećavam ti, pesma koju sam smislio nije narodnjak i biće hit.