Andraš Urban: Reditelj koji nikada nije razumeo savršenstvo

Autor:

22.09.2017 22:18

Foto:

Foto:



Pozorišni reditelj u intimnoj abecedi otkriva zašto je Orvel globalno aktuelan, kako je šapat najbolji način govora i zbog čega je ludilo ponekad stanje normalnog čoveka

a Ana, ime moje kćerke. Andraš sam ja, alimentacija je nešto drugo, o anarhiji bi trebalo, ateizam je za mene društveni stav.

b Blokiranost nije samo iluzija, postoji, no ipak čovek može da se pokupi i da ode, čak i sa rukama u džepu, zviždeći.

c Cena. Kaže moj prijatelj da sve ima svoju cenu. Jeste. I sve je zbog nečega, i ljubav i prijateljstvo, samo to nije ona kapitalistička trgovina kako se to shvata. To se razume kao što se razume poezija. Intuitivno.

č Čoveka je ipak lepo zamišljati kao biće koje je stalo na svoje dve noge i koje je ustalo u jednom trenutku.

ć Ćuruvija.

d Dilema je moje osnovno stanje razmišljanja.

dž Džungla je koncept viđenja sveta, zbir pravila koja se koriste da se čovek snađe sam. Čovek džukela.

đ Đubre nam je glavni proizvod.

e Elementarno. Valjda jedino tako.

f Filantropija nije sramota, niti nesposobnost.

g Geografija je obaveza malih, velike ne zanima. Ne moraju znati. Veliki su.

h Hungaria. Nije uzdah, nije nostalgija, nije čežnja. Paradoks.

i Indijanci. Pripadam ljudima koji su kao deca uvek bili Indijanci, a ne bledoliki.

j Jugoslavija me ne zanima kao nostalgija, kao oduzeta i uništena zemlja, gde se još možda moglo živeti bez onog ološa koji i sada pleše, gazi do kolena u krvavom blatu i poziva se na nacionalne vrednosti zbog mrvica biznisa nacionalizma.

k Kupleraj, Kju kjuks klan, koridor, kontraselekcija, kontraofanziva. Kontrast je ipak možda jedna od najlepših reči. Kobajagi.

l Ludilo, to jest, kako se zove drugačije mišljenje, metaforično izražavanje, nekonvencionalno. Ludilo je stanje normalnog čoveka pred apsurdom gluposti i primitivizma.

lj Ljuba. Naravno.

m More. Uvek naslikano uljem, ultramarin, čovek je beo, sivobeo, negde na ulazu u pejzaž. More, talasi, šum lišća, brod.

n Nasilje je legitimno, legalno. Obuzima me fizička mučnina kada vidim nasilnički akt, uplašen sam, a voleo bih da nije tako. Nacija je reč koja se uglavnom kaže nasilnički. Uglavnom je i izgovaraju nasilnici.

nj Newton. To jest kada razmišljaš kako se određena rečenica artikuliše kao pravilo, a sve vreme si je posmatrao nesvesno. Korak kada deo sveta postane svest. No ipak, ne služi ničemu. Ali je za pohvalu i velika je stvar.

o Orvel je globalno aktuelan, da li “Životinjska farma” ili “1984”, pitanje je samo lokalnog kolora.

p Petar se zove moj sin. Pozorištem zovemo ono čime se bavim. Postdramatično pozorište se još uvek ne razume, a pravimo se da nije tako.

r Reanimacija ima smisla samo kod pojedinca, društvo se menja reformama, bolje rečeno, revolucijom. A religija treba da se obračuna sa sobom.

s Savršenstvo nikad nisam razumeo. Kao pojam mi je nejasan. Valjda su stvari savršene u svom obliku postojanja, postoje kako postoje. Savršenstvo ne znamo, STRAH znamo. Zemlja u kojoj živim, Srbija, ispunjena je strahom.

š Šapat je način govora kako bi možda trebalo da pričamo.

t Teritorija nema smisla, prostor da. Mada, sve vreme sam mislio da ću pod slovom T napisati reč tata. Moj otac ima 88 godina, vozi kola, stara se o sebi, a ja sebe zovem tako pred svojom decom.

u Urbano. Definitivno urbano.

v Vilag na mađarskom znači svet. Reč izrazito tako asocira i na pojam svetlosti. Svet kao svetlost. I Ona se zove V.

z Zlo ne postoji. Bar sam uvek tako mislio. A kako da nazovem sve to što me bukvalno ubija? Mojom krivicom, sopstvenom nesavršenošću?

ž “Život” - odgovorio sam jednom na novinarsko pitanje: “Život ili pozorište?” Nazvala me koleginica da kaže da sam lagao u intervjuu, a ja na trenutak znao da ima pravo.