Srdan Golubović: Siromašni su na neki način postali uljezi koje treba izolovati i staviti u rezervat

Autor:

06.01.2017 10:49

Foto:

Foto:



Nedavno je održan još jedan, 22. festival autorskog film (FAF), znalci kažu da je festival iz godine u godinu sve bolji. Kakve su reakcije gledalaca?

- Kapitalizuje se, rekao bih, naš rad naročito u poslednjih pet, šest godina. Mislim da je prelomni bio 20. festival koji je osim prikazivanja dobrih filmova uveo i praksu intrigantnih pratećih programa, interesantnih gostiju. Sve skupa očigledno sve više privlači pažnju domaće publike koja uviđa da se u gradu dešava nešto važno i dobro, i reaguje.

Među publikom na otvaranju, uz oduševljenje filmom “Ja, Danijel Blejk” Kena Louča, čuli su se i komentari da je FAF bunt i krik u odnosu na korporativni i neoliberalni koncept u kome je život “od teškog postao gotovo nemoguć”, da citiram jednog mladića sa balkona Doma omladine?

- Festival je nastao ‘95. kao vrsta otpora prema zatvorenosti, mraku koji je u tom trenutku bio dominantan kod nas. Međutim, prošlo je dosta godina, prolazili smo kroz razne društvene i političke turbulencije, ali je festival ostao, i još više postao jedna oaza unutar sveta u kome je svaka nepravda dobila legitimitet. Festival autorskog filma je za mene misija.

Jer?

- Jer je festival postao vrsta zavere, nas i publike, da gledajući ove provokativne i hrabre filmove izgradimo drugi svet koji je u velikom sukobu sa zvaničnim. Činjenica da publike ima sve više govori o prepoznavanju činjenice da su takve male oaze duhovne hrane realna potreba savremenog čoveka, ne samo kod nas.

Među biserima ovogodišnjeg festivala bili su “Ja, Danijel Blejk” i “Žena koja je otišla” Lava Dijaza, pobednik Venecijanskog festivala...

- Ovenčan Zlatnim lavom, taj izuzetan film Lava Dijaza, velikog autora, ima uporište u ruskoj literaturi i transponuje poetiku ruske literature u život nekog drugog sveta. Autentičan film o identitetu. Fascinantan i redak u svetskoj produkciji.

Pobeda filma Lava Dijaza u Veneciji i ostvarenja Kena Louča u Kanu mogu se na nivou simbola čitati kao dobra vest ukoliko to nije princip šarene pilule za lilule koje sistem servira…

- To je nešto što ne možemo znati u ovom trenutku. Videćemo. U svakom slučaju mislim da je umetnički svet, dakle i filmski, svestan trenutka u kome se čovečanstvo nalazi. Svestan te duboke krize kapitalizma i svega što zovemo konceptom savremenog zapadnog sveta. Ti urlici protiv nepravde i ravnodušnosti jesu glasovi koji su vrlo interesantni i probojni. Veliki deo filmova danas govori o otuđenosti, obezljuđenosti, zombiranosti... Po meni, dva najznačajnija filma ove godine su upravo ovi o kojima pričamo. Ta dva filma dokazuju da umetnost ima smisla. Oni na umetnički jak način govore o slepilu u koju je svet ušao, o hipokriziji pre svega građanskog sloja i društvene elite koja je dovela do toga da, primerice, u Americi birate između Hilari i Trampa. To nedvosmisleno pokazuje strahovito visok stepen hipokrizije korumpiranog građansklog sloja.

Takva ili slična hipokrizija je svojevremeno iznedrila Hitlera, a šta bi sad moglo da nas čeka?

- Jeste. A videćemo šta nas čeka kao posledica toga što elita nije u stanju da realno sagleda stvari niti da se pogleda u ogledalo.

Krećete u snimanje novog filma “Otac”?

- To je film putovanja i priča o čoveku koji putuje peške iz potrebe da dokaže sebi i drugima da je sposoban da brine o porodici. On kroz to putovanje dokazuje i da je čovek koji je spreman da se bori za sopstveno dostojanstvo
.

Nije li dostojanstvo danas prilično marginalizovana, ako ne i sasvim obezvređena kategorija?

- Jeste u zvaničnom sistemu vrednosti, ali to ne znači da čovek nema realnu, objektivnu potrebu za njom. “Otac” je film o čoveku koji je izgubio posao i čija žena je zbog straha od siromaštva pokušala da se spali, nakon čega su njemu oduzeta deca i data u hraniteljsku porodicu. On se u stvari bori sa duboko birokratskim i korumpiranim sistemom u kome pojedinac koga vodi ljubav - u ovom slučaju prema sopstvenoj deci - u stvari nema nikakve šanse. Kroz to putovanje junak uspeva da povrati dostojanstvo i postaje čovek koji je spreman da se bori.

Pa nema druge, čovek će se ili boriti ili pristati na legitimitet korumpiranosti?

- Današnje vreme je takvo da je većina ljudi pristala na ta pravila novog života i da je u stvari glavni problem današnjeg sveta upravo ta letargija i nedostatak empatije prema drugim ljudima, nedostatak poriva da se saučestvuje, da se pomogne drugom. Užasna pasivnost.

Nema li sve skupa odlike fašizma?

- Vrlo je blizu. Fašizam je bio snažna energija zla, mržnje i nečega što proizvodi diskreditovanje i uništenje ljudi koji su drugačiji. Elemenata fašizma ima puno i pomešani su s pomenutom letargijom, koja žargonski rečeno znači - ljudi su ubijeni u pojam, nisu u stanju da reaguju.

U vreme fašizma presudna je bila (arijevska) rasa, danas rasa nije bitna. Bitan je novac. Ali, nije li bezvrednost života nearijevaca u Hitlerovo vreme principijelno vrlo slična, ako ne i ista kao bezvrednost života današnjeg siromašnog čoveka, čoveka bez posla?

- Da, samo danas, dakle, princip nije rasni, nego klasni. Ključna je podela danas na bogate i siromašne. I, na neki čudan način siromašni su postali uljezi, oni koje treba izolovati i staviti u neke rezervate. Pri čemu su siromašni siromašni pre svega zbog koncepta, novih pravila igara, a ne zbog svojih zasluga ili nekvaliteta. Indikativne pokazatelje vidimo, recimo, u Francuskoj. Ideja kruga oko Pariza koja simbolički ukazuje na to da ljudi iz bivših kolonija ne treba da budu u Parizu nego na obodu - pokazala je kako njihov ulazak unutar kruga proizvodi tragične posledice, odnosno kako izolovati nekoga na takav način jeste ulog u buduću mržnju, sukobe, bol.

Komentari. (0)

Loading